Piše Miljenko Bujanić: Koje parazitske bolesti prijete divljači i ljudima u Hrvatskoj?

Prikupljajući uzorke divlje svinje, srne obične, jelena običnog i čaglja kako bismo utvrdili njihov parazitološki status te raznolikost MHC gena, dijagnosticirali smo brojne parazite (projekt Hrvatske zaklade za znanost, UIP 3421: “Molekularna epidemiologija odabranih parazitskih bolesti divljih životinja“). Od parazita kod kojih je moguća invazija domaćih životinja, ali i ljudi, kod čagljeva smo utvrdili obliće Toxocara canis i Uncinaria stenocephala, te trakavice Taenia serialis i Echinococcus multilocularis. Kod divlje svinje, srne obične i jelena običnog dijagnosticirali smo bičaša Giardia spp. (infekcija isto tako moguća kod domaćih životinja i ljudi) te velikog američkog metilja Fascioloides magna. Posebno bih izdvojio trakavicu Echinococcus multilocularis koja kod ljudi uzrokuje alveolarnu ehinokokozu, opasnu zoonozu. Molekularno smo dijagnosticirali trakavicu E. multilocularis kod čaglja, što je ujedno i prvi pozitivan nalaz te trakavice kod ove vrste u Hrvatskoj, dok su naše kolege s Hrvatskog veterinarskog instituta prošle godine dokazali prisutnost trakavice E. multilocularis kod lisica i to je bio ujedno i prvi dokaz u Hrvatskoj. Konačni nositelji ovog parazita su mesojedi (lisica, čagalj, vuk, kunopas, pas, mačka), dok su posrednici glodavci.

Čovjek se kao slučajni nositelj invadira kada unese jajašca parazita u organizam, nakon čega tijekom dugog perioda asimptomatske inkubacije (može trajati od pet do 15 godina) njegov razvojni stadij primarno u jetrima uzrokuje lezije nalik tumoru. S obzirom da je dosad nalaz već potvrđen kod lisica (pretežno zapadne i sjeverozapadne Hrvatske) te naš pozitivan nalaz kod čaglja, vidljivo je da je parazit prisutan i u Hrvatskoj, ali na našu sreću, dosad nisu zabilježeni slučajevi kod domaćih životinja te se nadamo da neće stići ni do ljudi. Veliki američki metilj F. magna inače je metilj s područja Sjeverne Amerike, ali kada je zajedno s američkim jelenima unesen u Europu, počeo se širiti dolinom Dunava te je tako 2001. godine dijagnosticiran i u Hrvatskoj. Do danas se proširio od krajnjeg istoka Hrvatske gotovo do središnje Hrvatske. To je jelenski metilj, pa su se jeleni jednim dijelom uspjeli prilagoditi na suživot s njime (i s preko 200 metilja u jetri), dok je za srnu jedan metilj dovoljan da ju ubije. Divlja svinja uspije zaustaviti metilja unutar pseudociste u jetri, na taj način ga izolira od okoline te on ugiba zbog nedostatka hrane. Kako napada divlje životinje, tako može prijeći i na domaće. U svijetu su potvrđene invazije kod goveda, konja, svinje, ovce i koze. Za njegov razvoj potrebni su voda, odgovarajuća temperatura, puž barnjak kao posrednik, trava i jelen. Kada izmetom izađu jajašca u okoliš na vlažnom tlu, kreće njegov razvoj. Iz jajašca se razvije miracidij koji traži puža i u njemu se dalje razvija u sporocistu koja prelazi u rediju, a iz redije se razvija cerkarija. Razvijena cerkarija napušta puža, penje se po travi do njenog vrha na kojem se začahuri u obliku metacerkarije. Nakon što životinja pojede travu zajedno s metacerkarijama, ona se invadira te u njoj kreće daljnji razvoj metilja. Metacerkarije na travi mogu preživjeti dugo vremena, čak i na pokošenom suhom sijenu ostaju sposobne za invadiranje životinje i do osam mjeseci. Transportom invadiranih životinja, kao i transportom sijena iz područja na kojem je metilj stalno prisutan, moguć je unos metilja na bilo koje područje na kojem će naći uvjete za daljnji razvoj, a to su, ponavljam, voda, temperatura, puž barnjak, trava i jelen. Nije neophodno napomenuti da takvih područja i uvjeta ima i u Međimurju.

U suglasju s time, moguće je i širenje fascioloidoze iz središnje Hrvatske prema sjeveru, ali isto tako i iz Mađarske, u kojoj je prisutan, prema nama. Nadajmo se da ipak do toga neće doći. (Potporom projekta HRZZ UIP 3421 ‘’Molekularna epidemiologija 
 odabranih parazitskih  bolesti divljih životinja’’)