Preložanin Antun Štefan proslavio 30. obljetnicu svećeništva

Brojni vjernici Preloga i preloškog kraja okupili su se u ponedjeljak, 25. srpnja u župnoj crkvi sv. Jakoba kako bi svečano obilježili proštenje sv. Jakova, zaštitnika tamošnje župe. Svečanost je započela procesijom i blagoslovom obnovljene crkve i Trga sv. Jakoba nakon čega je uslijedila sveta misa kojoj su pored vjernika prisustvovali i brojni svećenici međimurskih župa okupljeni još jednim važnim povodom - proslavom 30. obljetnice svećeništva vlč. Antuna Štefana.

Poznati svećenik i humanitarac rodom iz Preloga, točnije Vučanovca ili Teksasa kako sam kaže, zaredio se 1986. godine. Osamnaest godina svećeničkog života posvetio je misijama, šireći nauk kršćanstva u Africi, a po povratku u Hrvatsku preuzeo je ulogu nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj. Iako se danas, 30 godina od mlade mise, može pohvaliti zavidnim iskustvom i misionarskim stažem, nikada ne zaboravlja svoje korijene i one koji su mu bili podrška i potpora.

Kad siromah uspije dug je popis kome treba zahvaliti. A ja sam jedan od takvih i duga je lista onih kojima trebam zahvaliti, kazao je tom prilikom vlč. Štefan. Na dirljivoj misi zahvalnici istaknuo je sve prijatelje svećenike, a posebno svoju obitelj te osobu bez koje ne bi uspio - prečasnog Antuna Hoblaja.

Kad sanjam, uvijek sanjam Afriku!

Nakon euharistijskog slavlja kratko smo popričali s velečasnim A. Štefanom o godinama svećeničke službe iza njega te otkrili gdje pripada svojim srcem.

Kako biste opisali svojih prvih 30 godina svećeništva?

Bilo je prelijepo služiti ljudima u ime Boga. Bile su to godine kao i svakoga od nas gdje ima i lijepog i onog malo manje lijepog, ali sve je sretno što dobro završi. Kada je bilo teško imao sam svoje prijatelje uz sebe, a kada je bilo lijepo onda sam to dijelio s drugima. Velika hvala svima koji su prepoznali da je vrijedno računati na običnog, malog čovjeka. Nema ni jednoga među nama koji nema šanse da uspije u životu. Ja sam dokaz tome. Bog nije odredio neke da budu anonimni, a druge da budu uspješni. Svi mogu uspjeti. Pogrešno je misliti da trebamo veliku šansu da je ugrabimo. Moramo početi s onim malim što nam život pruža. Malo po malo do uspjeha. Nikada se ne treba predati, treba vjerovati u sebe, u Boga i biti optimističan.

Osamnaest godina proveli ste u misijama u Africi. Kakve Vas uspomene vežu uz taj period svog života?

Jako lijepa sjećanja vežu me uz godine provedene u misionarstvu. Te ću ljude zauvijek nositi u svom srcu i zauvijek će biti dio mene. Kada sam odlazio od njih i opraštao se rekao sam da im ne mogu ostaviti svoje srce, no, zato će biti u njemu. I danas kada sanjam uvijek sanjam Afriku. To vam sve govori.

Iako više niste u misiji i dalje se bavite misionarstvom. Što trenutno radite?

Nacionalni sam ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj. Brinem za misijski dio života Crkve, odnosno za misije na različitim kontinentima gdje kršćanstvo i Isusova vjera još nisu došli. Predstavnik sam Hrvatske u tome i zajedno sa svojim suradnicima iz različitih biskupija brinem da u našoj Crkvi u Hrvatskoj živi svijest da su jednom i k nama neki došli s porukom da je Isus spasitelj. Sada i mi imamo dužnost to prenositi dalje. Zato moramo njegovati misionarstvo i ne zaboraviti misionare jer su oni ambasadori Isusove ljubavi i dobrote. Preko njih i mi Hrvati postajemo oni koji tu dobrotu šire diljem svijeta.