Elena Juračić: Ne planiram četvorke u svjedodžbi!

Učenica Osnovne škole Domašinec, Elena Juračić, prava je višebojka na školskim natjecanjima još od petog razreda, a upravo je završila VII. razred. Uz to što je odlikašica od glave do pete, svoju Školu predstavlja na natjecanjima u kemiji, geografiji, biologiji, te je članica školske ekipe koja se penjala Čitanjem do zvijezda. Posebno je priznanje dobila i kao mali školski kustos, jer je umješno znala interpretirati sadržajnu, likovnu i povijesnu vrijednost raspela koje je u njenoj obitelji generacijama, možda i dvjesto godina, za manifestacije Mali školski kustosi Muzeja Međimurja u Čakovcu. U projektu Palim lampicu oduševila je auditorij prezentacijom ukrasnih tetovaža lica Aboridžina i Maora iz daleke Australije i Novog Zelanda.

Elena kaže da je prava Domašenčica, s kojom se zasigurno ponose mama Ivanka i tata Ivan, kao i baka Kata, a možda najviše starija sestra Josipa, studentica

Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. - Moji u razredu misle da ja stalno učim, a mislim da ne učim ništa više od bilo koga drugog u razredu. Za ispite se pripremam pažljivo, pazim na satu, pa već tu puno naučim... Znam da ne misle da sam "štreberica" i znam da su jako ponosni na mene...

• Znači i nije tako teško biti "odlikašica"?

- Pa ako se pazi na satu, ako se samo malo ponavlja gradivo, redovito, onda nije. A mene i zanima puno toga što nije u udžbenicima. Ne planiram "četvorke" u svjedodžbi! I za ljeto sam si već isplanirala koje ću knjige pročitati. Ne školske knjige, nego moj književni izbor.

• Pretražuješ li internet i radi zabave?

- Na internetu sam uglavnom kada nešto moram istražiti za školu, zanimaju me znanstvene stranice, ne gubim puno vremena za kompjutorom. Više volim izrađivati cvijeće od papira, brodove, avione, šivam, volim društvene igre s prijateljima. Pomažem mami kad se peku kolači, kad se sadi cvijeće... Ne zato jer nešto moram, nego zato jer ja to hoću.

• I što bi htjela biti kad odrasteš, o čemu razmišljaš?

- Privlači me geografija. Ali ne da bi bila učiteljica, nego tako, za istraživanja. Ili meteorologija...

• Ali, ako ne bi bila, recimo učiteljica geografije, nego meteorologinja, onda bi možda otišla iz Međimurja?

- Pa najrađe ne bi. Međimurje je lijepo za život, ali ako bi baš morala otići, šire nekamo od Hrvatske sigurno ne bi išla...

• I uz sve čime se baviš, uz druženje s prijateljima, stigneš onda i zasvirati?

- Imamo u Domašincu puhački orkestar. I učinio mi se zanimljivim klarinet kao instrumet. Pa sam ga uzela. I sad sviram u orkestru. Lijepo mi je to. A pitali su me zašto nisam uzela flautu... Pa nisam, nisam se mogla zamisliti s flautom. Kad nešto radim, onda želim da mi to bude lijepo – promišlja pametna djevojčica svoj život ispunjen s dovoljno aktivnosti za bar pola razreda "prosječne" razigrane djece.

Pedagoginja škole i učiteljice kažu, jer Elena o sebi to i ne govori, da je uvijek spremna pomoći kolegicama i kolegama u razredu, da je iznimno mirno i lijepo odgojeno dijete, na koje podjednako mogu biti ponosni i njena obitelj i njena škola.