Izložba čipke Nade Mance održana u čakovečkoj knjižnici

Izložbom pod nazivom Koščica, pukanica, stezica... u čakovečkoj Knjižnici Nikola Zrinski Nada Mance obilježila je dvadeset godina otkako je u Svetoj Mariji, na njezinu inicijativu, obnovljeno čipkarstvo. Sasvim slučajno, radeći u Osnovnoj školi Sveta Marija, danas umirovljena učiteljica hrvatskog i ruskog jezika, 1995. godine saznala je da su žene do Drugog svjetskog rata na ovim prostorima izrađivale čipku na batiće. Iako su je batići i korpica najprije asocirali na lepoglavsku čipku, ubrzo je shvatila da je samo pribor sličan, a da se namjena i motivi znatno razlikuju.

Lepoglavska čipka je salonska, gospodska te se nije nalazila na nošnjama, a naša čipka je kao poculica služila kao jedini ukras na ženskoj glavi. Lepoglavska čipka uzima motive sa slavonskih tikvica, a kod nas su to motivi iz okruženja: ružice, koščice, jagnješce, katruža, pojasnila je na otvorenju čuvarica posebnog tradicijskog zanata.

Prve konture čipke nacrtala joj je pokojna Terezija Mustač, a zanat je učila uz Anu Kanižaj Šiljkovu te Katarinu i Anu Varga s kojima je gotovo petnaest godina zajedno plela čipku. Ubrzo je krenula u istraživanje povijesti čipkarstva u Svetoj Mariji pa istočnom Međimurju, Podravini i Bilogori. Jedini pisani trag o čipki u Međimurju nalazi se u Etnografskum muzeju u Zagrebu.

Samo jedna rečenica svjedoči da su žene u Svetoj Mariji, Donjem Mihaljevcu i Čukovcu još 1939. godine radile čipku na batiće za Ludbreg i Veliki Bukovec.

Nema nijednog muzeja u sjevernom dijelu Hrvatske u kojem nisam bila, obišla sam sva sela u kojima su sačuvane stare čipke i počela sa rekonstrukcijom jer shema nije bilo, prisjetila se Mance.

NEPREKINUT NIZ

Otkrila je da jedini primjerak pravokutne čipke iz Međimurja čuva Nada Igrec iz Kuršanca. Njezina je majka kao četrnaestogodišnja djevojčica isplela tu čipku, da bi kasnije otišla za sluškinju u Beograd u kojem se potom i udala. Srećom, u poznim se godinama vratila u Međimurje i kćeri za uspomenu ostavila čipku. Za razliku od pravokutnih, sačuvane su čipke s poculica, a sve do jedne starije su od 150 godina.

Za Nadu Mance ljepota svetomarske čipke je u zahtjevnosti rada. Potrebno je veliko umijeće i strpljenje da se s devetnaest pari batića od jedne dužine konca napravi ukras, bez spajanja ili vezanja.

Kad ruka pogriješi, moje oko to vidi pa je ili raspletem ili razrežem škaricama i krenem ispočetka. U mom je radu bilo dosta pogrešaka jer sam uzorke skidala sa starih čipki, a kad radite repliku onda je to uistinu teško, kaže Mance.

Zahvaljujući njezinim rekonstrukcijama čipki koje se nalaze na paškim oglavljima, pokrivacama, mnogi su saznali da je završni dio tih ukrasa zapravo svetomarska čipka.

Saznali smo da je nadvojvotkinja Jozefina imala tečaj čipkarstva na dvoru u Beču, a takvu je školu osnovala i u Splitu, pa takvih čipki ondje ima mnogo. O starosti naše čipke svjedoči i slika svetog Ivana Nepomuka u Cigleni na kojoj on nosi čipku iz Međimurja.

Danas je svetomarska čipka zaštićeno kulturno nematerijalno dobro s oznakom izvornosti.

O njezinoj vrijednosti najviše svjedoči dopis muzeja u Španjolskoj koji je moje radove uzeo za proučavanje tehnike čipke, ponosno ističe naša sugovornica. Hrvatsko se čipkarstvo nalazi se na UNESCO-voj reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Dokle god će oči, kralježnica i ruke izdržati, radit ću, kratka je i jasna poruka Međimurke koja se bori za očuvanje naše kulturne baštine.

Uz izložbu koju je moguće pogledati do kraja kolovoza, u igraonici Bamblek održala je tečajeve izrade čipke za djecu, a svo stečeno znanje i podatke do kojih je došla u godinama istraživanja zabilježit će u knjizi koja će biti prvi sveobuhvatni pisani trag o međimurskoj čipki.