Josip Mihalković o stripovima u koje se zaljubio kao dječak i o učiteljskom poslu

Čakovčanina Josipa Mihalkovića, likovnog pedagoga, pjesnika, publicista, a prije svega velikog zaljubljenika u devetu umjetnost- strip, vjerojatno najbolje poznaju njegovi učenici zbog kojih obožava svoje zanimanje. Studij likovne kulture završio je na čakovečkoj Pedagoškoj akademiji, a od 1991. godine zaposlen je u Osnovnoj školi Šenkovec. Popis mladih likovnjaka koji su, uz njegovo mentorstvo, nagrađeni priznanjima uistinu je dugačak. Trenutno ga najviše žalosti što će za tri godine školske klupe zamijeniti mirovinom.

Posljednjih godina vrijeme i energiju posvetili ste stripovima. Nastojite gotovo zaboravljen oblik umjetnosti približiti mladima...

- Nekima je nezamislivo što danas sa svojim učenicima crtam stripove. Moja je generacija u osnovnoj školi skrivečki ispod klupe čitala stripove, a danas ih polako vraćamo tamo gdje pripadaju - na klupe. Posljednje tri godine vodim strip radionice kako bi ih pokušao približiti mladima. Smatram da onaj tko neće uzeti u ruku strip, kasnije neće čitati ni knjige. Ima mnogo mladih koje privlači deveta umjetnost. Neki su se zaljubili u čitanje, ali je i mnogo talentiranih i kreativnih scenarista i crtača kojima treba dati prostora da se razviju.

IMA TALENTIRANIH, AL OD UMJETNOSTI SE NE ŽIVI

Koliko često se susrećete s likovno nadarenom djecom?

- Mnogi su osnovnoškolci s kojima radim iznimno talentirani. Uvijek netko novi ispliva iz mase, no, nažalost, rijetko tko se kasnije odluči za umjetnost jer se od toga ne može živjeti, barem ih tako uče. Moja je poruka da u životu mogu raditi svašta, ali je šteta ne njegovati ono što im je dano. Talentiranoj djeci ostavljam slobodne ruke da stvaraju po nahođenju. Mislim da odrasli previše interveniraju u radove i time guše dječju kreativnost. Likovna kultura mora biti igra i djecu treba pustiti da uživaju.

GLAZBA VODI SRCE, A SRCE OLOVKU

Koje tehnike učenici vole i jesu li dovoljno motorički spretni?

- Leže im olovka, drvene bojice... Najveći problem su im tuš i pero. Ne može proći sat da ih barem nekoliko ne prolije tuš po učionici. Što se tiče fine motorike, radimo i savijanje papir - plastike kojom vježbaju spretnost ruku. Znalo se dogoditi da neki ne znaju ni pravilno držati olovku. Često se spominje da su nove generacije lošije od prijašnjih. Ja se ne slažem. Mislim da su moji klinci još i bolji. Budući da većina njih i svira neki instrument, znali smo jednog učenika zamoliti da svira, a ostali su zatvorenih očiju crtali što osjećaju. Također, dopuštam im da dok rade, na slušalicama, kako ne bi ometali druge, slušaju glazbu koju vole.

DJECA I STRIP

Kako izgleda proces nastajanja stripa?

- Na radionicama najprije učimo kako se piše scenarij. Morate znati da ako je scenarij dobar, a crteži loši- strip ne vrijedi. Ako je pak scenarij bezveze, a nacrta ga pravi majstor- opet ne valja. Djeca s kojom radim su izrazito mlada pa je većini najteže u nekoliko slika ispričati cjelovitu priču. Napisati scenarij znači ispričati što će se točno nalaziti u svakoj od slika, pa tome dodati i tekst likova. Kada je to dovršeno, najprije radimo skicu koju kasnije crtamo flomasterom jer je najpraktičnije, a onda slijedi bojanje. Budući da strip ima svoju unutarnju dinamiku, moramo naučiti kadrirati, savladati planove, perspektive, crtanje detalja. Ima tu mnogo posla, no rad veseli i učenike i mene.

Kako biste popularizirali strip, osnovali ste i Udrugu Strip oblačak?

- Strip oblačak prije gotovo četiri godine osnovalo je nekoliko entuzijasta. Trudimo se biti što aktivniji i vidljiviji u kulturnom životu. Sve više ljudi dolazi na Festival stripa koji će ove godine, po prvi puta, imati i međunarodni karakter. Planiramo dovesti strip crtača iz Italije. No, tu moram istaknuti da bez Grada i podrške gradonačelnika Stjepana Kovača ne bismo uspjeli. Riječ je o urbanoj kulturi koja se može spajati s turističkim potencijalom, a ono što nam je prednost je blizina susjednih zemalja. U planu nam je objaviti i zbornik stripova najboljih radova mladih autora koji su se uključili u radionice.

PRIVILEGIJA

Još nekoliko godina i odlazite u mirovinu. Čemu ćete se posvetiti?

- Da, još me tri godine dijele do mirovine. Nedostajat će mi djeca. Kako se radni vijek približava kraju, to me više žalosti što neću biti dio njihovog odrastanja. Kao razrednik, svojim sam učenicima često bio i otac i prijatelj, nekada i majka. To je odgovorno zanimanje, ali je i privilegija. Djeca me vole i ne žele da odem sa Škole, a ni ja ne znam kako ću se nositi s viškom slobodnog vremena. Planiram napraviti knjigu poezije u stripu. Moram naći pravog crtača da moje pjesme pretvori u strip. Mislim da bi to bio zanimljiv spoj.

Kada se Vama "dogodila" ljubav prema stripu?

- U današnje doba bilo bi čudno da dijete dođe u prvi razred i ne zna čitati. U moje je doba bilo drugačije i ja sam na stripu naučio čitati. Izlazio je Plavi Vjesnik sa znanstveno fantastičnim stripom u boji, Dan Dari. Tu sam se ja zaljubio u strip, ali i boje. 

Možete li izdvojiti stripove koje vrijedi pročitati?

- Najbolji znanstveno- fantastični strip koji je ikad napravljen je Dan Deri Franka Hampsona. Međutim, nema hrvatskog prijevoda pa se može čitati samo na engleskom. Moram izdvojiti i stripove Andrije Maurovića. On je savršeno vladao odnosima crno- bijelog dvadesetak godina prije nego je Talijan Hugo Pratt stvorio poznatog Corto Maltesea. Frank Miller i njegov Sin City, koji i u filmskoj adaptaciji donosi odličan odnos crno - bijelog. Tu su i Argentici Carlos Sampayo i José Muñoz i njihov detektiv Alac Sinner. To je fantastičan strip koji ujedno donosi i savršeni prikaz američkog društva. Izdvojio bih još i Jeana Girauda Moebiusa i strip Inkal, zatim V kao Vendetaa i Watchmena Alana Moorea. Zanimljiv je i Maus, strip o holokaustu za kojeg je Art Spiegelman dobio Pulitzerovu nagradu.

PISANA RIJEČ

Sjećate li se svojih početaka pisanja?

- Počeo sam pisati čisto slučajno. U to je vrijeme Vjesnik imao jake stranice kulture i rubriku Naprosto pjesma koju je uređivao Milivoj Slaviček. Poslao sam mu nekoliko pjesama, od kojih nisam puno očekivao, a on je objavio dvije. To mi je bila potvrda da ono što radim ipak i vrijedi pa sam nastavio s pisanjem. Bilo je to 1974. godine, a kasnije sam svoje radove često objavljivao u časopisima. Prva knjiga, Oko koje kopa, izašla je 1980. godine.

Koliko je danas poezija popularna među čitateljima?

- Moram priznati da se u posljednje vrijeme manje bavim pisanjem. Danas je pisati poeziju možda i kontraproduktivno jer je činjenica da poezija, kao ni strip, nema široku publiku. Puno se piše, a malo tko je čita pa je postala elitistička. Ni kod stripa više nema masovnosti. Prve debele knjige stripova, s tvrdim koricama i velikih formata uz izvrstan tisak- i to čita elita. Reklo bi se da sam egzistencijalistički pjesnik. U prvoj knjizi riječ je o ljubavnoj poeziji, mislim da tako većina počinje.  Kaže se da se prvi mačići bacaju u vodu, no, kod mene vrijedi ona da "prva ljubav zaborava nema".