Joža Požgaj: Međimursko droptije s okusom gorke prošlosti

Svjetlo dana nedavno je ugledala zbirka pjesama nazvana Međimursko droptije – autorski prvijenac 80-godišnjeg Jože Požgaja, korisnika Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec u čijoj je depandansi priređena i promocija. Čovjek čiji život, kako sam kaže, nije bio nimalo jednostavan ni lak gotovo 120 objavljenih pjesama pisao je tijekom protekla četiri desetljeća, a koristeći kajkavsko narječje, u njima se bavi nekadašnjim životom međimurskog čovjeka i svakodnevicom u Domu za starije osobe. - Roditelji su mi bili iz Belice, ali sam rođen u Zagrebu jer su tamo, kao i većina naše rodbine, radili kao tekstilni radnici. No, kako je počeo rat, 1942. godine vratili su se u Belicu u kojoj sam završio osnovnu školu i živio sve do svoje 14. godine, kad sam otišao u Maribor izučiti zidarski zanat.

Tragedija iz mladosti

- S 15 godina strastveno sam se zaljubio u godinu dana mlađu djevojku i idućih pet godina bilo mi je najljepše razdoblje u životu. Kad je završila školu za medicinsku sestru, sa svojim vršnjacima otišla je u Beč na maturalno putovanje. Pri povratku je vozač autobusa zaspao za volanom, autobus se strmoglavio u rijeku. Svi, izuzev dva mladića koji su se švercali na krovu, su poginuli. Smatram da je tada moj život prestao. Nikad poslije te tragedije nisam bio isti. Kad se sjetim toga, i danas zaplačem, s knedlom u grlu prisjetio se svoje mladosti autor. Nakon tragedije otišao je u vojsku te je u Splitu završio sanitetski tečaj. Kao dobar vojnik, bio je nagrađen, a nagrada je bila odlazak na brdo Sinaj (Egipat) na kojem je boravio kao pripadnik misije Ujedinjenih naroda. Tek djelomično oporavljen od emocionalnog udarca, ponovo se zaljubio u djevojku koju je, kaže, mislio oženiti.

U pola godine izbivanja nije se imao prilike čuti s njom. Dva tjedna prije njegova povratka udala se za drugog, što mu je, ističe, bio drugi velik udarac u životu. Život je kasnije nastavio kao civil. Oženio se, dobio dijete, radio je u Građevinskom kombinatu Međimurje, a mirovinu dočekao kao djelatnik Veterinarske stanice Čakovec. No, napominje da mu ožiljci iz mladosti ostaju dovijeka.

Na cementnom papiru

Kad govori o svojoj poeziji, sjeća se da je prve pjesme ispisivao na cementnom papiru, kao zidarski šegrt. - Svo to droptije zapravo su mrvice iz njegova i života ljudi koje je poznavao, rekao je urednik zbirke, čakovečki pisac Miroslav Gakić koji je na promociji istaknuo da autor bez neke velike autocenzure piše o stvarima koje prate život u Domu, dok se istodobno vraća u djetinjstvo kao u mitsko vrijeme i mjesto koje više ne postoji. Djelo je, naglasio je Gakić, vrijedno i etnografski zbog arhaičnog beličkog govora koji koristi Požgaj.