KULT Stjepana Hranjeca

Sutra, 30. siječnja, navršit će se 30 godina od odlaska hrvatskog književnika, Priločanca Kalmana Mesarića, jednog od malobrojnih suvremenih pisaca iz Međimurja (Horvat, Slaviček…) čiji je doprinos hrvatskoj književnosti svakoga poštovanja vrijedan. No, kako smo mi u Hrvatskoj «furtinavek znali pokapati gospodski» tako je i Ka Mesarić (kako se kraće potpisivao) zapravo doživio dvije smrti: jednu stvarnu, drugu pak književnopovijestnu te ga se nažalost sjećamo samo prigodno, uz njegove obljetnice. To, eto, činim i ja s nemalim grizodušjem u ovoj svojoj prvoj kolumni.
Rođen u našem dolnjomeđimurskom gradu, Mesarić se kao srednjoškolac (klasična gimnazija) našao u Zagrebu i Banjoj Luci, zarana surađuje u kazalištu, piše, sudjeluje u redateljskom poslu. To mu je priskrbilo putovnicu za studij režije i dramaturgije na glasovitoj kazalištnoj akademiji Lessing u Berlinu, gdje je mogao učiti od M.Reinhardta i E.Piscatora. Otad mu je život posvema bio vezan za zagrebački HNK, do umirovljenja, te neko vrijeme za kazališta u Splitu, Sarajevu i Tuzli.
Premda se 1921. javio novelom Divlji ples, godinu potom i kajkavskim stihovima, Mesarić je u prvom redu dramski pisac. Pritom ga uobičajeno vežemo uz ekspresionističke, avangardne eksperimente jer se tako 1926. i predstavio Kozmičkim žonglerima. No, književno mišljeno, možemo govoriti o dva Mesarića: jedan je sklon trendovskim dramskim i kazalištnim traženjima a drugi, a to bi nas, nas njegove zavičajnike trebalo znatno više zanimati, podiže dostojan pisani spomenik i svome materinskom kaju i svome zavičaju. Pritom ponajprije mislim na njegovo najpopularnije scensko djelo Gospodsko dijete (1936.), na njegov roman Dravom zlato plovi (1973.) te, djelomice, na roman Poker Baltazara Bodora (2000.).
Gospodsko dijete nastaje u vrijeme izrazito naglašene socijalne književnosti u kojoj je upravo te godine i nekoliko antologijskih naslova (Krležine Balade, Kolarov Svoga tela gospodar, Horvatov Sedmi be). Mesarić se pridružuje trendu ali kao dramatičar, komedijom, u kojoj je protagonist lijeni Ivek baš zato što je podrijetlom gospodsko dijete, začeto u nezakonskoj, preljubničkoj vezi. Osim time, komedija osvaja živom kajkavštinom, za koju sam autor pripominje da je “šestinska”, no frazeološki i leksički to je njegova materinska, međimurska koju, razumije se, nosi u sebi. A on se, kaj, najbolje iskazuje dijalogom:
“Jožek: - Marica ve ide zamuš, a ja, gda se bum ja ženil?
Jaga (iznenađeno i začuđeno): - Ti? Kaj si ponorel, ti šmrklivec!? Gde si ti još do ženidbe! Em još nemaš niti dvajsti let. A i v soldačiju buš moral predi iti.
Jožek: - Ja nečem biti soldat.
Jaga (nasmije se kratko): - Je, baš te buju pitali.
Jožek (najprirodnije i najozbiljnije): - Ali ženiti bi se sejeno znal.
Jaga (preneražena): - O, vušivec ti nijeden! Morti vre i curu imaš?
Jožek: - Nemam. Ali bu ju vre našli.
Jaga (smirila se): - No je, em si tak leni da si niti curu ne buš sam našel. Dej, rajši se dela primi. Gda zgotoviš te orehe, hodi malo šibja nacepaj. I vodu bi mogel nanositi.”
Ovako sročeno, djelo i u Mesarićevom opusu djeluje kao osvježenje, kao plodonosan žanrovski i tematski “premještaj”, prožet posebnim zavičajnim ugođajem.
Ako je rečena komedija bila popularna (to je i manje-više i ostala, eto, Histrioni je nedavno uprizoriše, uoči autorove obljetnice), roman Dravom zlato plovi, u izdanju čakovečkog Kulturno-prosvjetnog vijeća prošao je - osim nekoliko osvrta – gotovo posve nezapaženo i danas je zaboravljen. (I ovo je znakovito: djelo je autor dovršio 1971., ali upravo zbog te ‘71. ono nije moglo biti objavljeno!) A roman to nije nikako zaslužio, štoviše, djelo je krasna zavičajna freska barem poradi trojega. Prvo, autor je za temu odabrao tada aktualnu temu gastarbajterstva koja je otad, pa sve dosad odredila i usmjerila ne samo pojedinačne sudbine nego i sudbinu ovoga kraja, što je Mesarić izvanredno osjetio. Drugo, po nizu profiliranih “foklornih” likova iz Rokovca (Draškovec), pomalo romantičarski postavljenih, među kojima se izdvaja “auslender” Ivek i njegova djevojka Agna, no zapravo je glavni lik autorovo rodno Međimurje s njegovom Dravom. Emotivni, romantičarsko-nostalgičan odnos ilustrirajmo ovim kratkim ulomkom: “Drava…Domaća međimurska rijeka Drava. Dostojanstveni srebrni južni okvir najsjevernije pokrajine Hrvatske – Međimurja. (…) Za Međimurje bila je Drava samo ‘globoka vodica’, zapreka ostvarenju čežnje onih koji su u svakom pogledu željeli biti jednaki i isti s onima na drugoj obali. Omeđašen Dravom od svoje matice, njihao se ‘vrtek ograjeni’ između okupacije i slobode…”
Napokon, poradi trećega, ponajvažnijega, po slikovitoj, živoj dolnjomeđimurskoj kajkavštini koja raznooblikovno pulsira na svakoj stranici. I to ona stvarna, a ne knjiška, bogata raznovrstnim arhaičnim leksemima i slikovitim sintagmama, kao što je prizor kad je Agni nepozvani pokucao na prozor i kada su u strahu velike oči i uši:
“- Što je božji? (…)
- Nišče, veter. (…)
- No je, veter. Lehko je reči veter…Špajsni veter.A zakaj pak i pod denes tulko škriple? Suho vehje javče. A ono gori na najži? Orehi? Je, lehko je reči – orehi. I to nesrečno pseto cvili i tuli. Zakaj ran denes?…I ta kmica. I kaj se tak štrokavo igra i kaj tak dršče žuti plameček te sveče? I zakaj ran ve?”
A još primjetljivije Mesarić je “zarobljen” bogatstvom usmenoknjiževnih, narodnih oblika, pogotovo narodnom popijevkom i prirečjima (poslovicama), posvjedočujući njihovu živu nazočnost u svakodnevnici međimurskoga puka, onako kako su to činili svi drugi (Pavić, Horvat…). Njegovi likovi razgovaraju poslovicama-mudroslovicama, posvjedočujući time i svoju mudrost i duhovitost:
“ - Ej, moj Blaž, da sem ja dečko bil, nisem se bojal takvih komandantov. Ja sem puce navek odzdol gori pogledal. Da sem je videl podsukane, dobro sem si pogledal noge, tak sem si onda bolše lice zapamtil.
- Stric Luka – odgovorila je Jula mjesto Blaža – vi ste sigurno vragu s torbe vušli.
- Bum ti nekaj rekel, Jula: što se v mladosti ne mladosti vžival, ti pod stare dni ponori (…).
- Ak pak se čovek v mladosti nameri na trdi oreh? Kaj onda? – vragolasto se smijala Jula.
- Je, onda je tak: ak ne zdrobiš oreha, zdrobiš zube.”
Poker Baltazara Bodora, u nakladi čakovečkog ogranka Matice hrvatske, premješta zbivanje u glavni grad, u kojem moralnim devijacijama tadašnjeg poslovnog i intelektualnog svijeta Mesarić, kao kontrapunt, postavlja i opet – zavičaj zemlju s tezom: tko poštuje zemlju taj je čovjek: “Zemlja. Tajanstvena privlačnost zemlje. Zemlja je ugrađena u našu svijest i u naša srca i zemlja je naša trajna, vjerna ljubav. Naša se odanost nikada nije odvajala od nje, od našeg ishodišta. Zemlja je naša hraniteljica i na kraju počivalište smrtnoga nam tijela”.
Zaključno. Na planu likova Mesarić u ovim i drugim kajkavskim iskazuje simpatiju za male ljude, “donji stalež”, što je u nekim vremenskim etapama moglo biti posljedak društvenih ili književnih prevladavajućih modela, no prije bi bilo da je pisac, noseći zavičaj i njegove ljude u sebi, iskazivao tu svoju simpatiju i kroz karakterološku profilaciju.
Ujedno, pišući o zavičaju Mesarić revitalizira i jezik toga zavičaja, potvrđujući u praksi istinu da je zavičaj jezik, ali i obratno. Taj jezik, hrvatskokajkavski s krajnjega hrvatskog sjevera, živ je i izvoran, naglašeno komunikacijski, s nizom već zaboravljenih riječi. Te, ako je dosad bio uglavnom prešućivan, ako se to događa i u ovo naše doba, mi ovdje, u rodnom mu njegovom Međimurju - poradi onoga što nam je umjetničkoga ostavio, prije svega Gospodsko dijete i Dravom zlato plovi - na to nemamo pravo. Dakle, umjesto da ga zahitimo, podičimo se Kalmanom Mesarićem. U književnom doprinosu što ga je novijoj hrvatskoj književnosti Međimurje dalo on stoji uz bok Joži Horvatu i Milivoju Slavičeku.