Nikola Kraljić, Nenad Novak i Stjepan Vidović jedina su tri odgojitelja u međimurskim vrtićima

Jedan od odgojitelja koji iza sebe ima dugogodišnje iskustvo u radu s djecom, a svoje znanje neprestano nadograđuje edukacijama na nacionalnoj i internacionalnoj razini, radi u podružnici dječjeg vrtića Žibeki u Pribislavcu. Njegovo je ime Nenad Novak (43), živi u Šemovcu, mjestu u Varaždinskoj županiji. Njegov entuzijazam i poseban odnos prema djeci čine ga omiljenim među mališanima. U vrtiću otvorenog tipa radi s djecom svih uzrasta, no, najviše vremena provodi u radu s predškolcima koje priprema za iduću stepenicu u njihovu obrazovanju – polazak u školu.

Ključne stvari su pokret, improvizacija i kreativnost. Djeci treba dopustiti da budu aktivna, da stvaraju i improviziraju, prepričava vizionar Nenad Novak koji ne kroči dobro utabanom stazom niti robuje zastarjelim metodama, već u svom profesionalnom radu koristi elemente Orffove pedagogije i muzikoterapije. Po tom principu funkcionira i igraonica, glazbene radionice koje vodi u Pribislavcu i Čakovcu te predavanja muzikoterapije.

Djeca stvaraju radionice. Na meni je da pripremim sadržaj, no, njima dajem mogućnost da suodlučuju i sukreiraju priču. Nije poanta da budu pasivni konzumenti, nego dionici. Potrebno je osloboditi dječju kreativnost i dopustiti djetetu da bude aktivno. Nije smisao da dijete zna odsvirati 100 pjesmica, već da pomoću instrumentarija koji mu stoji na raspolaganju stvori nešto svoje, ističe N. Novak – magnet za djecu. Vođen mišlju da čovjek uči dok je živ, svoje znanje neprestano upotpunjava te širi horizonte. Ono što dobiva zauzvrat, najvrjednije je.

Klinci mi sve daju. Od njih sam najviše naučio. Kada uhvatim slobodan trenutak, samo sjednim, promatram ih i upijam. Sve je tu, samo treba pročitati, objašnjava. Na pitanje kakvo je stanje u struci te dijele li i ostali odgajatelji njegove vrijednosti i stavove vezane uz odgoj, Nenad odgovara:

Stvari se mijenjaju, ali jako polako. Puno metodičara i odgajatelja još koristi zastarjele metode. Predškolsko odgoj je otišao dosta daleko i postoje incidije da će doći do promjene. Sve ovisi o entuzijazmu pojedinca, zaključuje Nenad.

Pišta, kaj je ovo tebi trebalo?

U najmanjoj učionici Osnovne škole Jože Horvata Kotoriba odvija se predškolski program namijenjen mališanima romske nacionalne manjine. Njihov voditelj je odgojitelj Stjepan Vidović iz Kotoribe koji ovaj posao radi već šestu godinu. 41-godišnji Kotoripčanin danas se s osmijehom na licu prisjeća samih početaka i okolnosti koje su ga nagnale na odabir životnog zanimanja.

Poziv sam odabrao sasvim slučajno. Vraćao sam se kući iz vojske, za vikend, i u vlaku sreo prijatelja. Rekao mi je da studira predškolski odgoj na Pedagoškoj akademiji, danas Učiteljskom fakultetu, u Čakovcu. To mi je nekako ostalo u uhu i nakon što sam bio nezadovoljan poslovima koje sam radio, odlučio sam upisati taj studij, prisjeća se Stjepan. Prvi posao u struci odradio je u dječjem vrtiću u Kotoribi za koji ga još vežu uspomene i sjećanja na probijanje leda.

Nakon prvog tjedna u vrtiću pomislio sam - Pišta, kaj je tebi ovo trebalo? Najednom sam bio okružen s dvadesetak djece i nisam znao kamo bih se okrenu. No, s vremenom pohvataš konce, prisjeća se naš sugovornik. Počeci su i u osnovnoj školi u radu s predškolcima bili teški, a danas ko' od šale podučava sedmero predškolaca.

Njegov zadatak je pripremiti ih za prvi razred što podrazumijeva učenje hrvatskog jezika, usvajanje higijenskih navika i pravila ponašanja. Uspjeh djece ovisi o stimulaciji okoline, mišljenja je S. Vidović, svjestan da je poznavanje hrvatskoj jezika glavni preduvjet obrazovanja.

Kada krenu u predškolu, većina njih uopće ne zna hrvatski. U pravilu, u svakoj generaciji postoji jedno dijete koje se dobro služi hrvatskim, pa mi je prevoditelj. Na početku ih konstantno moram upozoravati da se u školi priča hrvatski. Iduća faza je da jedni druge počnu opominjati, a moj najveći uspjeh je kada čujem da sami međusobno komuniciraju na hrvatskom, a ne na romskom, ponosno ističe Kotoripčanin. Njegov entuzijazam, nažalost, splasne pred kraj školske godine jer zna scenarij koji će se dogoditi.

Velik problem je ljetna stanka jer za to vrijeme zaborave velik dio naučenog. Kada bi kod kuće pričali hrvatski, imali veći poticaj roditelja i okoline, uspjeh bi bio veći. Oni su glina koja se u tim godinama može oblikovati, zaključio je odgojitelj Stjepan.

Koliko imam djece? 56!

Vesela atmosfera vlada u vrtiću Pčelice u Ivanovcu, područnom odjelu matičnog vrtića Cvrčak iz Čakovca.

Ondje odnedavno, otprilike godinu dana unazad, radi mladi odgojitelj Nikola Kraljić iz Žiškovca koji je 2013. godine diplomirao predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu. Svi ga hvala: i kolegice koje su mu velika podrška i djeca i roditelji.

Oduvijek se bavim glazbom, a u srednjoj školi sam počeo djecu po kulturno - umjetničkim udrugama podučavati sviranju. Naprosto sam osjetio da mi godi rad s djecom, da imam neku žicu za to i slijedio sam taj osjećaj, objašnjava Nikola koji radi sa starijom skupinom.

Svaki dan se događa nešto novo. Ima milijun iskrica. Stalno dobivam crteže, srčeka i mislim da su me djeca odlično prihvatila. Rad s njima je iskren, otvoren i opušten, opisuje N. Kraljić koji na pitanje ima li djece ko' iz topa odgovara:

Imam puno djece. Čak 56!, nasmijano i od srca naglašava Žiškovčanin koji je u kolektivu okružen ženama. S njime rade Aleksandra Boršić, Snježana Baksa, Matea Galinec, Marijana Borko, Gordana Budiša te ravnateljica Lidija Varošanec.