Poezija Stanislava Petrovića

ŽIVOT I STVARNOST KROZ SLIKARSKE MINIJATURE

Do prije nekoliko dana o Stanislavu Petroviću čula sam tek iz priča. Vrlo šturih, ali sa zajedničkim epitetom - sjajan, ali strog predavač. Do danas sam naučila da se u sjajne prosvjetne djelatnike ubraja manjina, a da je strogost gotovo sinonim za zahtjevnost i pravednost istodobno. Prvi susret s umirovljenim profesorom hrvatskoga jezika i književnosti neminovno vam ulije strahopoštovanje. Pa ipak, tremi zbog susreta s osobom njegova kova nije bilo mjesta.
Istina je, Stanislav Petrović prema ljudima i životu jest kritičan - ako je to uopće riječ kojom bih karakterizirala osobu visokih kriterija koje, prije svih i svega, pretpostavlja samome sebi. Kao laik, u tome pronalazim razlog što je moj sugovornik prestao pisati pjesme i što u godinama iza nas nije objavio nijednu zbirku poezije. Pobudu, inspiraciju, izvor stiha vrijedan pisanja, naprosto, nije pronašao. Govori li to o vremenu i društvu u kojem živimo?
I da i ne. Ispostavlja se, gospodin Petrović pronašao je novi izričaj. Onaj likovni. Koji promatraču ostavlja svu slobodu interpretacije, što s pisanom riječju, u ovom slučaju poezijom, nije slučaj. Tu je prostor nešto skučeniji, pa možda, u stanovitom smislu, možemo govoriti o autorovoj intrapersonalnoj mijeni. Dakle, u tehnikama pastela i gvaša moj domaćin u obiteljskom domu Petrovićevih posljednje dvije godine prstima slika minijature. Njegova stvaralačka metamorfoza nije slučajna. Ona je zapravo povratak u nešto odavna poznato, u što ga je “nenametljivo gurnula” kćerka Snježana.
- Kćerka mi je 2007. godine kupila boje koje se nisam usudio taknuti punih godinu dana. Pospremio sam ih i praktično se od njih skrivao - skromno će Stanko Petrović. Kad je kutiju s pastelnim bojama i tempere konačno raspakirao, otvorio se i prostor na bijelom papiru koji se spontano i od srca počeo popunjavati.
Nastajale su minijature rezervirane samo za oči članova obitelji i prijatelja. Samokritičnost autora nije ni ostavljala prostor za predstavljanje radova javnosti sve dok mišljenje prijatelja koji su ujedno i stručni - nije prevagnulo.
- Književni i likovni kritičar Ernest Fišer moj je prijatelj, no to ne znači da bi mi u likovnom izrazu dopustio nepodopštinu, barem ne javnu.
Kad smo razgovarali telefonom, rekao sam mu da je naš zajednički prijatelj, likovni umjetnik Robert Wrana, rekao kako moje minijature imaju uporište i da sam spreman za izložbu. Ernest mi je na to odgovorio: “Doći ću pogledati i reći ti valja li to išta. Znaš da ti ni prvi put nisam dopustio da se blamiraš” - priča Stanko.
Čuvar zanosa
Fišerova preventiva “sramoćenja” odnosi se na prvu Petrovićevu zbirku pjesama Za nohti zemlja objavljenu 1975. godine. Višestruke nagrade njegovoj poeziji bile su najljepši moguć početak izdavačkog opusa koji se sastoji od osam zbirki iz kojih su neke od pjesama sadržane u Antologiji hrvatske poezije druge polovice XX. stoljeća. Fišer je o poetskom izrazu svog prijatelja u kritici Za nohti zemlja zapisao: “Stanislav Petrović je s ponajboljim stihovima sabranim u ovoj zbirci, usuđujem se to već sada ustvrditi, stvarno osvježenje i čak stanovito otkriće u suvremenom kajkavskom pjesništvu.”
Na pitanje o prijateljevoj reakciji na likovne minijature, moj sugovornik odgovara: Ernest je došao k meni i odmah počeo glasno razmišljati. Odvajao je slike prikladne za izložbu, miješajući tako i one koje je već, također sam od sebe, izdvojio Robert. U nekim su se slikama složili, u nekima ne, no za izložbu smo postigli kompromis - priča gospodin Petrović i dodaje kako je slikarstvo “njegova igra”.
Taj ga zanos u mislima vraća mladenaštvu za kojeg je, kao učenik Učiteljske škole, slikao i za sebe i za druge. - Zatomio sam slikarstvo praktično cijelog života, pa se iz ove perspektive čini da sam ga ponovo oživio. Tome usprkos, u meni i dalje postoji strah, a kad o tome govorim u svjetlu predstojeće izložbe, onda moram priznati da me bojazan ne napušta jer osjećam odgovornost - zaključuje Stanislav Petrović.
Doživljaj umjetnosti individualan je, zbog čega procjenu onog što će vidjeti na izložbi ostavljamo publici.
Aleksandra Ličanin