Poezija Zrinka Šimunića može se okusiti i opipati rukama

Zbirka pjesama Dijete zapada četvrta je knjiga rođenog Čakovčanina Zrinka Šimunića koji živi i radi u Zagrebu. Šimunića publika prepoznaje kao erotskog pjesnika, a sam autor za sebe kaže da je vječiti hedonist koji uživa u svim oblicima umjetnosti.

Zašto su Vam stihovi zanimljiviji od proze?

Nemam osjećaj da imam neku priču koju bih želio ispričati, a s druge strane nisam siguran da dovoljno dobro poznajem psihologiju ljudi koja je važna ako se želi proniknuti u ljudsku dušu.

U čemu pronalazite najviše inspiracije?

U svemu o čemu razmišljam, iako me prepoznaju kao erotskog pjesnika, odnosno, kao pjesnika koji piše o ljubavi i tjelesnim užitcima, a kasnije sam počeo pisati i pjesme o hrani. Tako je nastala moja treća knjiga Organolirika koja je dobrim dijelom posvećena i drugim užitcima, ne samo užitcima erosa. Pišem refleksivnu poeziju.

Jeste li onda hedonist?

Da, jesam. Moj hedonizam nije raskalašen. Mislim da je to hedonizam u epikurejskom smislu, znači da vjerujem u ovozemaljski život pa se posvećujem ovozemaljskim užicima.

Jesu li Vaše pjesme samo za odrasle?

Ne bih ih preporučio sedmogodišnjacima, ali kako sam sa 13 godina počeo pisati erotske pjesme, iako je to bila moja dječja igra pa pjesme nisam nikome pokazivao, ne vjerujem baš u nevinost osnovnoškolaca.

Jeste li svoju sreću u Biblioteci Insula okušali i ranije?

Prvi put sam se javio na ovaj natječaj i to stjecajem sretne okolnosti što sam sreo školskog kolegu Borisa Lisjaka, inače i grafičkog urednika ove knjige, koji mi je i rekao za natječaj, pa mu na tome zahvaljujem.