Kultura i prosvjeta 16.06.2018. 09:25. Zadnja izmjena: 16.06.2018. 09:32.

ZVONKO VERTUŠ IZ ČAKOVCA

Rakiju i šunku mijenjali smo za rabljene rekete i loptice

-Bilo je to u maju mjesecu 1939. godine. Tog smo dana s Nijemcima igrali važan Davis cup meč u Zagrebu. Borili smo se za titulu prvaka Europke i finalista svjetskog Davis cupa. U to vrijeme s prijateljima sam igrao nogomet u voćnjaku na Laščini, odnosno Rebrovcu gdje smo stanovali. Čuli smo neobičnu galamu koja dolazi sa Šalate. To je bilo nešto nezaboravno, ljudi su u sav glas navijali. Prešli smo s brega na breg da vidimo kaj se to događa jer nismo znali o čemu se radi. Tad sam prvi put čuo za Franju Punčeca i vidio ga kako igra. To me jednostavno očaralo. Gledati njegovo igranje bilo je kad da gledam balet, opisuje nam Zvonko Vertuš (86) iz Čakovca, po struci pravnik. Umirovljeni sudac autor je knjige Međimurski tenis (1894.-2016.) S treće strane mreže nedavno predstavljene međimurskoj javnosti. Na dvjestotinjak strana koje je, kaže, pisao cijeli svoj život, objedinio je članke i fotografije o povijesti tenisa u Čakovcu, a pomno skupljan materijal upotpunjen je zanimljivim anegdotama i prožet vlastitim doživljajima iz svijeta bijelog sporta koji živi već osam desetljeća.

 



Od štrika do terena

Događaj s početka teksta trajno mu je urezan u sjećanje te je na neki način predodredio njegov životni put. Punčec je zaslužan što je već kao klinac počeo igrati tenis – u početku u svom dvorištu preko štrika za veš, s daskama za rezanje luka – a igrom sudbine iz rodnog Zagreba preselio je upravo u Punčecov grad.

-Nakon Drugog svjetskog rata moja je obitelj doselila u Varaždin gdje je moj otac dobio zaposlenje. Obzirom da sam bio novi u gradu, a bio sam sklon sportu, profesori su me nagovorili da idem na gimnastiku jer se spremao Svesokolski slet u Pragu 1948. godine na kojem sam bio jedan od najmlađih reprezentativaca sa svojih 16 godina. Igrao sam i nogomet, no mama se bojala da mi ne slome noge pa mi je negdje nabavila teniski reket iz neke ostave. No, iskreno, kratko sam igrao jer me privukao rukomet koji sam nastavio i na studiju. Igrao sam za zagrebačku Lokomotivu, prisjeća nam naš sugovornik mladenačkih dana.

Nakon fakulteta i odrađene prakse dobio je posao kao sudac na Općinskom sudu u Čakovcu te ovdje zasnovao obitelj sa suprugom Adelom. U gradu koji ga je oduševio svojom toplinom i otvorenošću pustio je korijenje, a probudili su se i osjećaji prema njegovoj prvoj ljubavi – tenisu. Baš u to vrijeme tenis je bio nepoželjan, gotovo omražen sport u cijeloj tadašnjoj državi jer je idol nacije Franjo Punčec emigrirao u Kairo. Politika je, kaže, bila povrijeđena što je jedan tako velik junak, nacionalni heroj, napustio zemlju.


 

-Tereni nisu bili uređeni. Sve je bilo zapušteno. Počeo sam nešto raditi. Imao sam slobodnog vremena, a dobro mi je došao ventil za pražnjenje nakon posla, nešto da se psihički i fizički odmorim, priča nam Čakovčanin koji je oko sebe okupio nekolicinu entuzijasta te zajedno s njima počeo uređivati zapuštena igrališta i davati djeci besplatne poduke tenisa. U početku je, kaže, bilo teško - snalazili su se kako su znali i umijeli, a veliku pomoć dobili su od jednog Međimurca iz inozemstva.

-Moj školski kolega Kamilo Keretić bio je odličan tenisač. Dvije godine zaredom bio je državni prvak u tenisu i otišao je igrati van, u Stuttgart. Odlazio sam k njemu sa svojim spačekom. Vozio sam 880 kilometara da Stuttgarta. Nosili smo sa sobom rakiju i šunku – to je tamo bilo zlato – i mijenjali za stare, rabljene rekete, loptice i opremu koju smo doma dijelili djeci, smije se Vertuš. Ista osoba, kaže, pribavila im je i nacrt za napinjanje žica temeljem kojeg je otac njegove supruge Adele, izučeni kovinotokar, izradio prvu mašinu za špananje, a velike zasluge ima i kad je izgradnja teniskih terena u pitanju. U šali kaže da su ih dobili na lutriji jer su izgradnju igrališta (po nacrtima Njemačkog teniskog saveza) kompenzirali oglašavanjem Građevinskog kombinata Međimurja u Reviji Tenis.


Ponos Čakovca

-Tenis smo definitivno vratili u Čakovec kad je Klub uzeo ime Franje Punčeca 1992. godine. Nakon Domovinskog rata počeli su se igrati turniri, napravili smo nova igrališta, ljudi su počeli dolaziti. Čakovec je danas prava teniska meka, objašnjava Vertuš koji je 1967. godine zajedno s Đurom Ružićem osnovao Teniski klub, a poznat je i kao dugogodišnji predsjednik Teniskog saveza Međimurja. Aktualna najava o preseljenju teniskih terena na kojima je ostavio svoje svoje srece i dušu, teško mu pada...



-Već nas je nogomet htio maknuti. Nogometaši su tu htjeli napraviti pomoćno igralište. No, srećom, nisu uspjeli. 1987. godine napravljen je novi stadion za Univerzijadu, a tenis je ostao na istom mjestu. Sviđa mi se ideja da se naprave nova igrališta i hala kako bi se turniri mogli održavati i zimi, no...htio bih da tenis ostane gdje jest. Da je po mom, napravio bih krasnu tenis halu, iznad nje dućane, a ispod veliku podzemnu garažu. Tenis mora ostati ponos i brend Čakovca, zaključuje u razgovoru.