Slavko Vidović iz Mihovljana, samouki umjetnik: Užarenom niti ispisuje najljepše priče

Prije više od 20 godina u ruke Slavka Vidovića (55) iz Mihovljana igrom slučaja dospio je pirograf, alat za ukrašavanje drveta. Iz znatiželje je, kaže, povukao crticu-dvije, urezbario nekoliko slova u drvo i napravio nekoliko jednostavnih elemenata. Odmah je uvidio da ova mala spravica u pravim rukama ima potencijal stvarati velika umjetnička djela. I nije se prevario.

- Ova tehnika zove se pirografija. Sve radim na mediapanu ručno napravljenom užarenom niti priključenom na transformator. Iako mnogi ne priznaju ovu umjetnost, to je zapravo jako mukotrpan posao. Za jednu sliku potrebno mi je minimalno 100 radnih sati, što traži puno strpljenja. I ono najvažnije – kad jednom pogriješiš, povratka nema, priča nam pedesetpetogodišnji elektroinstalater koji dugi niz godina radi kao grafičar u čakovečkoj tiskari Zrinski.

Uredski posao

-Radim gotovo svaki dan, većinom zimi. Dobro je što ne moram nikamo ići i nije mi potrebna posebna prostorija, nego sve mogu napraviti u dnevnoj sobi. Stavio sam dasku na pod da ne uništim parket, izbacio fotelje i napravio svoj radni kutak. Radim koliko mogu, kad mi je dosta stanem i odmorim. Nije teško, ovo je pravi kancelarijski posao, priča naš sugovornik, pokazujući nam svoje umjetnine. Prva slika izašla je iz njegova "ateljea" prije 20-ak godina. Bila je to slika Londonskog mosta koja i danas, kao uspomena, visi na zidu dnevne sobe. Od tad je napravio čitav niz portreta, prikaza povijesnih događaja, junaka i znamenitosti, ali najviše se, kaže, pronašao u sakralnim motivima.

- Nekad sam bježao od toga, a sad mi je to na kraju najljepše raditi. Pošto sam uvijek bio buntovnog duha svojim djelima dodajem boju te kombiniram različite tehnike i materijale, čega nema u klasičnoj pirografiji, objašnjava umjetnik koji osim slika oslikava i tikvice, izrađuje unikatne jaslice, radi odljeve od gipsa i restaurira stare, drvene predmete. Na pitanje radi li i prema narudžbi odrješito odmahuje glavom, objašnjavajući da "ovo nije pokretna traka".

- Slike radim sebi za dušu, a gdje završe završe? Poklanjam ih za vjenčanje, godišnjicu, rođendan ili napravim prijateljima da kao mali znak zahvale odnesu liječnicima. Moje slike mogu se pronaći u nekim europskim državama, otputovale su u Ameriku, Australiju...Uvijek mi je drago kad ih mogu nekome pokloniti, ali kad si cijeli u tome, kao što sam ja, onda ti je svaka draga i iza svake ostane praznina na zidu, ali i na srcu, zaključno je rekao Slavko Vidović.