STANISLAV PETROVIĆ, UMIROVLJENI POETA IZ ČAKOVCA

Glavna urednica časopisa za umjetnost, književnost i kulturu Kaj Božica Pažur pozvala je čakovečkog poetu Stanislava Petrovića na suradnju kojom je izašla iz okvira poezije na kajkavštini, čija je srčana zagovornica. Želeći spojiti dvije pjesničke atmosfere - onu Međimurja, točnije Petrovićeva rodnog Zagorja, i Istre, u iste je tvrde korice uvrstila i poeziju Puležana Miroslav Sinčića.
Zvoni vitar ime je nedavno izdane knjige poezije u kojoj su Petrovićevi i Sinčićevi stihovi stopljeni poput jednog, ali to, dakako, nisu. Dva različita dijalekta, dva izraza, dva doživljaja života i svijeta, iz pera autora generacije. Laskavi poziv da joj dostavi tridesetak svojih pjesama Stanislav Petrović prihvatio je s mišlju kako se ukazala prilika da podastre svoje novije stihove.
Razgovarajući o zbirci Zvoni vitar, moj me domaćin nenametljivo uveo u svijet vlastite poezije koja ima odgovor na sva moja, novinarska, pitanja. Pa ipak, neka pitanja iziskuju manje suptilne, izravne odgovore.
- Bila je to jedina prilika da pokupim novije pjesme koje smatram da mogu biti objavljene. U zbirci je 27 mojih pjesama i čini mi se zgodnim što su objavljene jer je to na neki način zaključak mog pisanja poezije. Zbirku sam dobio poštom lani, na dan katastrofe svijeta, 21. prosinca i prvo pročitao pjesme Miroslava Sinčića koji mi je po pjesmama postao blizak.
O čemu pisati da bi pjesma bila lijepa?
Vaš dio knjige u ovoj zbirci nosi naslov Zvoni od Barbare. Jeste li se vodili nekim kriterijima pri odabiru pjesama?
- Nije to jednostavan posao. Svaka je pjesma dio mog života. Na svako bih pitanje mogao odgovarati svojim pjesmama. Kad sve otfućkate, stavite fućku za pojas i više ne fućkate. Zato što ste otfućkali. No, odabir je i urednički posao. Poslao sam 30-ak pjesama urednici na izbor.
Razumijem li dobro da više nećete pisati?
- Pisat ću dnevnike, ali pjesme ne. Dugo bih trebao objašnjavati svoje razloge, no, razmišljam ovako - problem je u tome što sam izgubio temelje. Odnos s mojim krajem su temelji. Drugo, živim u vremenu koje nije vrijeme za pjesme. Pjesme su najogoljeniji dio čovjeka, a danas ne mogu ni razmišljati o čemu bih mogao pisati da bi pjesma bila lijepa. Iza mene je osam, sada devet, zbirki pjesama. Nešto će, dakle, ostati. Ak delaš, nekaj nastane, nekaj nestane, a nekaj ostane.
Ako ponovim pitanje o prestanku pisanja, kojom biste pjesmom odgovorili?
- To onda zvuči ovako: Kaj god začnem, kraj je. Zgrabi slutnja. Svetlosti do vrhunca dojti senja je, kaj gasne v grabi brez sonca. Če pojdem na pot, potu nigdi kraj kajti hodim s kroga v krog kaj se menjši postaja. I tak, kaj god začnem, zla slutnja. Dva su vu živlenju jarka črna, radi jenoga vrhunca. Al’ z lepotom sonca.
Garestinski
hortus verbi
Objavljen je i Garestinski hortus verbi u kojem su iznijeti podaci i o Vama kao poeti, Vaša poezija. Ovaj, usudim se reći, leksikon zapravo ističe zagorske pjesnike.
- To je knjiga Jože Skoka. Po meni, izvrsno ju je napravio, lijepo opremio. Međimurci me u tu knjigu ne bi stavili, ali Zagorci jesu. Biti naveden u ovoj knjizi uz velikane sa samih početaka varaždinskih vrijednosti, da se tako izrazim, vrlo je ugodno.
Rado spominjete Ernesta Fišera kao istomišljenika i osobu koja je uvijek podržavala i bodrila Vaš rad.
- Ernest Fišer je i u novom časopisu Kolo objavio moje pjesme. On je izuzetan pjesnik i ima to nešto u sebi što mu omogućuje da u svojoj branši osjeti što vrijedi i to bez jala podrži i pomogne. To je velika stvar i još mi je u prvoj zbirci dalo krilca. U mojih 40 godina od objave prve pjesme u ukupno devet zbirki, mogu reći da je moj opus skroman, ali nezaobilazan je i znači nešto u kajkavštini po onome što piše u Hortusu verbi.
Igranje s
farbicama
I samo pitanje o slikanju. Prije tri godine našoj ste publici bili u prilici nešto o tome reći. Slikate li još uvijek?
- Da, zato više ne pišem (osmijeh). Ne zanimaju me slikarski pravci, ni tehnike, ni farbe, ni posebni paperi. Ako treba, slikam i na novinskom papiru. O sebi ni ne razmišljam kao o likovnjaku - jer ja to nisam. Samo se igram s farbicama, sa stvarima koje su mi trenutno ugodne.
Ne slikam “namjerno”, s idejom. Naprosto se krenem igrati bojama. Posljednje sam radio minijature, ali tako da, kad sam započeo, pojma nisam imao što ću dobiti. To je doslovno igra bojom, špahtlom, prstima, štapićima... U konačnici, umjetnost je sloboda.
Aleksandra Ličanin