Stjepan Jerković: Kakva nam je politika, takva nam i umjetnost!

Stjepan Jerković, akademski kipar iz Gornjeg Kuršanca, više od 20 godina bio je restaurator u Muzeju Međimurja. Danas je u mirovini, no, kakav bi to umjetnik bio kad bi doista mirovao! Posjetili smo ga u njegovu atejeu gdje nam je pokazao skulpture koje obnavlja: pil Trpećeg Isusa iz Gornjeg Mihaljevca, kipove s kužnog pila iz Kotoribe, anđele s groblja u Lopatincu i kamenu plastiku iz viničke Opeke.

Zanimao nas je i njegov stav o skulpturama u Međimurju, novijeg datuma.

- Kakva nam je politika, takva nam je i umjetnost i obrnuto. Da nam je bolja umjetnost možda bismo imali i bolju politiku. Umjetnost bi trebala biti vodilja. Einstein je rekao da nema znanosti bez mašte. Umjetnik živi kroz maštu i emociju, a tek onda ide razum. Umjetnost ne smije biti u službi politike, jer to nije i ne može biti umjetnost. Ona mora biti potpuno oslobođena, gola. Danas se divimo Egiptu i Grčkoj, ali i ta su djela često bila u službi. I danas imamo dvorske arhitekte i glazbenike. No, uvijek ima i onih koji idu ispred, ne djeluju u istom pravcu; naravno, ni to ne mora uvijek biti umjetnost - kazao nam je kipar Jerković.

PROVOKACIJA JE POTREBNA

Postavlja se pitanje što je umjetnost i tko to određuje. Ona mora imati određenu dozu provokacije. Što je veća tortura to je veća umjetnost, citira jednog filozofa te, relativizirajući sve na kraju naš sugovornik dodaje: da ni to ne mora biti točno.

- Jedan naš poznati međimurski umjetnik doslovno je potjerao mladog slikara iz Svete Marije. S kolegom mu je rekao da njegov rad nije umjetnost i da mu nije mjesto na toj izložbi. Veli: "Ja sam magistar!" Ali, to nije imalo veze, jer je bila riječ o recentnoj, a ne žiriranoj izložbi; svatko donosi što odabere iz svog opusa. Mi smo svi pomalo narcisoidni i ne možemo podnijeti ako netko napravi nešto bolje, pogotovo ako smo mu jalni. Treba biti lišen te kiseline. Isti taj kolega uvrijedio se kad sam na prodajnoj izložbi u Čakovcu za svoju skulpturu u kamenu i drvu istaknuo višu cijenu od njegovih skulptura. Znao sam ionako da se ništa ne proda pa je i to bila jedna vrsta provokacije. Rekao sam mu da vrijednost ne određujemo ni ja ni on, neka stavi koliko hoće pa vidi hoće li prodati. Drugo mjerilo mogu biti žirirane izložbe, a ne recentne. I naravno, valja izlagati po cijeloj državi, sadašnjoj i bivšoj, a ne cijeli život u Čakovcu. Tu su i nagrade pa tek onda znaš gdje si, kao i recenzije koji ti ne rade poznanici iz grada. Inače, što se novca tiče, mene osobno zanima toliko da pokrijem ono što mi treba. Studij mi nisu plaćali roditelji nego sam se sam školovao - kazao nam je Jerković. Nakon toga postao je konkretniji. Kaže da neki kolege nisu svjesni da radeći to što rade mogu devastirati prostor. Naročito ako popuste željama investitora. Popuštati ne bi smjeli, ali opet kad bi uvijek bili "tvrdi" pitanje je bi li ikad dobili posao. Jerković je bio član Komisije za vizualni identitet koja je odabirala rješenje uređenja centra Čakovca u doba gradonačelnika Branka Šalamona.

- Fontana ispred crkve nije trebala biti takva. Politika je to zamislila i današnje rješenje izvedeno je na zahtjev Gradskog poglavarstva. Ja sam nato napustio komisiju. Na tom trgu nikad nije bilo nešto što bi špricalo, već eventualno teklo. Time je trg narušen po drugi put. Prvi put devastiran je kad je izgrađena ona polukružna zgrada koja sa šekretima gleda na crkvu. Što se tiče fontane, trebala su u biti stajati samo ta dva stupa iz kojih teče voda niz kamen te otječe malim jarkom koji presijeca trg. Postavili su ovu kopanju, bazen. U javnom prostoru mora se napraviti dijalog. Prolaznici i djela moraju komunicirati s arhitekturom i prirodom - kaže.

Nezadovoljan je i "zbratimljenim gradovima" na Trgu Republike, postavljenim u "eri" Stjepana Kovača. Gradski arhitekti, kako ih naziva, zatražili su od njega idejno rješenje.

GRADONAČELNIKU SE ŽURILO

- Valjda da mi ne bi platili autorski honorar izradili su "zbratimljene gradove" na temelju moga rješenja, ali ne do kraja. Nedostaju lučni elementi. Prepravili su ih u gole stupove koji mogu predstavljati puno nečega. Izgubljen je element gornje polulopte, kao gornje polutke zemljine kugle na kojoj su ti gradovi, i njenih isječaka. To može biti zanimljivo kao kompozicija samo kad ne znate što predstavlja. Nešto se gradonačelniku Kovaču žurilo. Tako se prostor, mic po mic, devastira. Ja sam im sugerirao da raspišu javni natječaj, ali političari su uvijek u gužvi - kaže naš sugovornik, bez dlake na jeziku i dodaje da je fontana u Perivoju Zrinskih njegovo djelo.

Upitali smo ga potom za kip Nikole Zrinskog Sigetskog pored Knjižnice, djelo njegovog kolege Mihaela Štebiha. Kaže kako nije proveden javni natječaj, na što se pobunilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Međimurja. Na njihovu reakciju, dodaje, negativno mišljenje o kipu iznijelo je Društvo povjesničara Hrvatske. Upitali smo ga potom i za oproštaj Petra Zrinskog od Katarine i Frana Krste Frankopana pred muzejom.

- E, sad, to mi je malo teže komentirati. Naime, autor je moj bratić Veno Jerković. No, mogu reći da je bio raspisan javni natječaj, bila je jaka komisija i 20 prijavljenih - kaže Stjepan Jerković. Prešli smo potom na skulpture posvećene braniteljima i Domovinskom ratu. Za "ono" u Selnici, što nalikuje na sarkofag (ili to i jest?), akademski kipar Jerković kaže da je riječ o amaterizmu te je teško o tom spomeniku i raspravljati s umjetničkoga gledišta. - To su valjda radili ljudi raznih profila, nije to naručeno od arhitekta. Netko je osmislio pričicu. Ti grbovi nisu u odnosima, uopće ne prate linije ... uglavnom, to je amatersko djelo i kao takvo ga valja gledati - kaže, te prelazi na spomenik pred osnovnom školom u Prelogu.

POHVALA

- Taj rad mladog kipara, kako li se ono zove... Sabolić, vrlo je dobar. Spada u najbolje radove braniteljske tematike u Hrvatskoj. U rosfraju je simbolički prikazana šahovnica pogođena granatom. Uklapa se u javni prostor i vrijeme u kojem je nastao. Osim njega, 95 posto spomenika braniteljima je loše. Mnogi su na rubu amaterizma. No, i amaterizam je sastavni dio života kod nas. I u umjetnosti postoje Barcelona, Dinamo i Slakovec i tako to je - kaže.

Komentirao je i Štebihov spomenik braniteljima koji se nalazi u parku, pomalo sakriven iza čakovečke Knjižnice. - Nije toliko ni loš, kazao bih... trojka, može proći. Ali, pozicija mu je loša. Spomenik je bolji od prostora, koji je zabačen. I malo je prenarativan. Ono oko njega asorcira na grobne humke, koji su preoštri, i križ. Tu je i taj element prerezanog drveta koje predstavlja ubijenu mladost... Previše je priče pa je teže pamtljivo - kaže.

S druge strane žao mu je spomenika palima u Prvom svjetskom ratu u Perivoju Zrinskih. - Ovo je lijep primjer klasičnog, stiliziranog spomenika i baštine. Prošlo je pet-šest gradonačelnika i nitko ga nije obnovio - zaključio je Jerković seciranje i "bacio" se nazad na restauraciju. Pil iz Gornjeg Mihaljevca dovršit će kad mu dođu braća Josip i Mijo. Pil je razbio vozač koji se u njega zaletio automobilom. Trebaju ga očistiti te potom sastaviti tako što će ga iznutra učvrstiti armaturom od prokroma. Na kraju će izmodelirati oštećenja u kamenu pješčenjaku od kojeg je izvajan. Trebao bi biti gotov do kraja travnja. - Ja sam vam malo zidar, malo tesar, pa varioc... mali Leonardo - smije se kipar Jerković. Kipar u "talonu" ima i nekoliko skica, svojih radova, koje sprema za javne natječaje.

Grunt u G. Kuršancu platio je Gadafi!

Stjepan Jerković potječe iz poznate kiparske obitelji, u kojoj su gotovo svi, od braće do bratića, kipari, restauratori i slikari. - I žene su nam mahom slikarice i kiparice. Nitko nas druge nije htio - kaže u šali Jerković, koji se educirao i u Firenzi, gdje je boravio kod brata. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Nakon staža u Hrvatskog restauratorskom zavodu, krajem 80-ih, postao je ravnateljem Trakošćana. Prešao je na obnovu crkve i gostinjca u lepoglavskoj kaznionici.

- Već tada, tj. uvijek je bilo problema s lokalnim osobama iz partije - kaže. Godine 1991. počeo je graditi kuću u Gornjem Kuršancu. - Rodila se kći Ljubica (uz koju imamo i kćerku Dunju te sina Darka), a u dvorcu u Trakošćanu se nije imala s kime igrati. Supruga Erika Nađ Jerković je dobila posao u muzeju u Čakovcu. Tako sam prije 26 godina postao Međimurac, te ću ovdje i ostaviti kosti. Na kraju sam i ja, 1993. godine, došao u muzej kao restaurator kamene plastike, štukatura, zidnih slikarija, namještaja i arheoloških predmeta u keramici - kaže.

Zanimljiva je priča o kapitalu za kupnju zemljišta u G. Kuršancu i izgradnju temelja. Godine 1987. u Beogradu je upriličen susret vodstva Pokreta nesvrstanih. Jerković je tih dana izlagao na tamošnjoj izložbi. - Došao je Gadafijev savjetnik, ali ja nisam znao tko je. Ponudio je izvjesnu svotu za moju skulpturu u dekupiranom limu, koja predstavlja rakete, a njima vjerojatno i metke. Mogao sam i više tražiti, da sam znao, ali i taj novac je, vidite, koliko značio - kaže.

Danas se osim restauracije, koje se najradije lati kad mu dođu braća, posvetio i ekologiji. Kiparstvo i zemlja su povezani, objašnjava. Radi u prirodi i živi s njom te tako puni baterije. U prirodi se rađaju skice koje potom bilježi u atelieru. Obnavlja staro imanje u Okruglom Vrhu u negdašnjem ruhu, s 19 metara dugom kućom, "kocem i škednjom", te u njega implementira svoje skulpture.