Tiha knjiga alternativa je televiziji i računalnim igricama

Šenkovčanka Monika Novak Pavlic mlada je magistrica rehabilitacije koja je iz želje da svojim znanjem o razvoju djece pomogne roditeljima diljem zemlje, krenula izrađivati "tihe knjige". Riječ je o knjigama izrađenim od tkanina uz koje djeca na kreativan način realiziraju potrebu za igrom. Namijenjene su djeci različitih dobi, a ručni rad može se personalizirati i prilagoditi interesima pojedinog djeteta. - Rehabilitatori često u svom radu, kada žele podučiti neku vještinu ili prenijeti znanje, koriste razne tehnike. Najčešće je riječ o jednostranim pločama na koje postavljamo određene zadatke koje dijete mora riješiti. Knjiga je nastala kao složenija verzija takvih ploča, objašnjava Monika.

Posebnu pozornost treba usmjeriti na dobi prilagođen sadržaj. Vrlo često tihe knjige nude aktivnosti za razvoj fine motorike. Neke od tih aktivnosti su npr. vezanje vezice, pletenje pletenice, navođenje sitnog predmeta na nit, otvaranje i zatvaranje patentnog zatvarača, kopčanje gumba i slično. Istovremeno djeca uče uzročno-posljedično razmišljati, povezivati raznovrsne elemente i pronalaziti nova rješenja za problem. Interesantno je što se s istom knjigom različita djeca igraju na drugačiji način, ovisno o starosti i sposobnostima. Dok će neko dijete djevojčicu počešljati, a drugo samo pomaziti jer je premaleno za težu radnju, treće će joj dijete isplesti pletenice. Djeca će nesvjesno odigrati upravo ono što njihovom mozgu u tom trenutku treba.

Prema riječima Monike Novak Pavlic, istraživanja pokazuju da sve više djece ima problem s hvatom, a to je vještina fine motorike koja se razvija od rođenja pa sve do školske dobi. Njezin je vrhunac pisanje kao svima potrebna najsavršenija funkcija ruke. Problem su i logičko zaključivanje te divergentno razmišljanje, odnosno pronalazak rješenja u različitim situacijama. Djeca su uskog vidika i mehanički reproduciraju odgovore, bez dubljeg razumijevanja situacije. Znanje iz jednog konteksta teško primjenjuju u drugim situacijama. Primjer toga je kad dijete zna zakopčati jednu košulju, no kada treba zakopčati samo malo drugačije gumbe pa je potrebno drugačije namjestiti ruke, to već predstavlja problem. Kroz ovakve knjige djeca istovremeno uče, povezuju i kreativno razmišljaju pa je njihov mozak neprestano radi. Zanimljivo je i što knjige nisu jezično ograničene pa se njima mogu igrati djeca raznih govornih područja.

Tiha knjiga u neku je ruku alternativa videoigrama i televiziji koji nam daju jak senzorički podražaj, šalju brze signale nad kojima nemamo kontrolu. Mehanički upijamo što nam pružaju, dok istovremeno tijelom ne moramo ništa učiniti jer nam je sadržaj serviran. To znači da ne učimo jer se učenje temelji na iskustvu i metodi pokušaj- pogreška. Na isti način uče i djeca, a ako nisu u poziciji da uče, nemaju priliku savladati vještine pa ih samim time niti ne znaju koristiti u svakodnevnom životu. Vrijednost knjige je i to što djeci ostavlja puno prostora da radnje uče na način koji je njima u najbliži čime razvijamo motorički, kognitivno i senzorički kompetentne ljude.

Monika je izradu tihih knjiga krenula jer je trenutno nezaposlena. Njihova je izrada veseli jer iz razgovora s roditeljima saznaje kako određenu radnju prezentirati pojedinom djetetu ovisno o njegovim afinitetima kako bi mu bila zanimljiva.