Zašto se kajkavci srame svog jezika?

Tko je prije 10 godina mogao predvidjeti da će se, u okviru Hrvatske udruge Muži zagorskog srca u Zaboku, s godinama razviti tako tematski plodni znanstveni skupovi pod nazivom Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća, što se svake godine, pa i ove, održavaju u Krapini u Tjednu kajkavske kulture? Zasluga je to prim. dr. Rajka Fureša i prof. dr. Alojza Jembriha.
Uza sva priznanja i pohvale koje zaslužuju organizatori znanstvenih skupova u Krapini, čiji su pokrovitelji i Hrvatski sabor i Ministarstvo kulture, čuju se i pitanja o krajnjoj svrsi tih i takvih simpozija u svjetlu činjenice da kajkavski jezik kao komunikacijsko sredstvo nestaje, što je sudbina i ostalih jezičnih idioma. To je, kao što znamo, opći trend, ne samo u nas, nego uopće u svijetu. Čak se u nas pojavljuje i hibridni pidgin “anglokajkavska špika” (obradio Andrija Lovrić). Kako se tome suprotstaviti?
Tom bi se temom trebali ubrzo pozabaviti organizatori kajkavskih skupova u Krapini, kad se time ne bavi Kajkavsko spravišče kao najpozvanija ustanova. Organizirati široke ankete o tome zašto se već i u obiteljskom govoru napušta kajkavski pa se “razgovara” a ne “spomina”. Koja je negativna uloga u tome javnih medija, osobito radija i televizije? Zašto se u javnim nastupima političkih ljudi, osim iznimno poneki Dalmatinac, ne čuje nijedna riječ iz kajkavskog narječja? Zašto su reklame samo na standardnom jeziku? Zašto se čak i u zabavnim programima HRT-a zapostavlja kajkavska popévka? Napokon, zakaj se i na kajkavskom simpoziju v Krapini rétko čuje kajkavska réč (osim citati)?
Posebno bi se mogle obraditi teme o kajkavskom u školama. Što se učenicima predaje, kakav je njihov odnos prema kajkavskom, koriste li se njime i koliko? To je prilika da se i Učiteljski fakultet u Čakovcu predstavi svojim programima kajkavskog jezika.
Po mom mišljenju, bilo bi korisno da se otvori tema o tome zašto se kajkavci, za razliku od drugih, u javnom govoru srame svoga jezika, umjesto da se ponose svojim materinskim jezikom koji je naš narod u kajkavskim krajevima očuvao od otuđenja.
Možemo li se nadati da će te teme, teme izumiranja kajkavskog jezika, biti u središtu obrade narednog znanstvenog skupa u Krapini? Lako je govoriti o prošlosti, tu su izvori vrlo bogati. Prioriteti bi nam morali biti: aktualno stanje kajkavskog jezika. Kako očuvati bilingvalnost (kaj - što) i kod mladih naraštaja, gdje god se može i koliko god se može?
Ivo Horvat, Zagreb