ŽIVOT OPLETEN TAJNOM ČIPKE

ZA MEĐIMURJE GOVORI NADA MANCE, ŽENA KOJA JE OTKRILA ZABORAVLJENU SVETOMARSKU RUKOTVORINU

Na put čipke prije petnaestak godina krenula je Nada Mance, umirovljena učiteljica koja je velik dio svog radnog vijeka provela u Osnovnoj školi Sveta Marija, kao prosvjetnik djelatnik i ravnateljica. Na put čipke zakoračila je slučajno, ne sluteći da je krenula na dugo, cjeloživotno putovanje. Svetomarska čipka odnedavno je i službeno zaštićena kao nematerijalna kulturna baština ove zemlje, a nepravedno je na taj status čekala desetljeće i pol. No, još uvijek nije i na UNESCOVOJ listi, što Paška i Lepoglavska čipka, primjerice, jesu. U prosincu 1995. godine list Međimurje (po prvi put u javnosti) donosi priču o jedinstvenoj čipki koju su nam tada ispričale svetomarske čipkarice koje je okupila Nada Mance. Tada je po prvi put odjeknula priča o tihim noćnim satima provedenim uz uljanicu s batićima među prstima koji stvaraju profinjenu ljepotu. Svetomarske čipkarice izrađivale su rafinirane trake kojima se nikada nisu ukrasile, izrađivale su strukturu nježnu za oko, a istovremeno čvrstu da izdrži dulje od stoljeća. Prodavale su ih bogatim gospođama po Podravini, kamo su odlazile pješke. Upravo u Podravini Nada Mance pronašla je primjerak Svetomarske čipke izrađen prije 150 godina u Međimurju, što je ujedno najstariji poznat primjerak ove čipke.
- Prije petnaestak godina mi je Svetomarčanka Kata Jambrišić ispričala o predivnoj čipki koju je izrađivala njezina pokojna majka i tada mi je rekla kako joj je žao što nikada nije naučila izrađivati tu čipku. Taj trenutak zapravo je bio prijeloman i predstavaljao je početak mog istraživanja Svetomarske čipke. Prvi crtež čipke izradila je pokojna Terezija Mustač, a potom sam stupila u kontakt i s ostalim ženama iz Svete Marije koje su znale izrađivati čipku (Ana Kanižaj Šiljkova te Katarina i Ana Varga) – prisjeća se Nada Mance koja je prije tri godine doselila u Čakovec te otvorila kućnu radinost u kojoj Svetomarska čipka ima središnje mjesto i značaj.
- Ovakva se čipka nije izrađivala isključivo u Svetoj Mariji. Tehniku su poznavale i žene iz okolnih mjesta donjeg Međimurja. Stoga nije bilo slučajnog susreta koji sam spomenula, ova se čipka mogla zvati i hemuševska, čukovečka ili goričanska. Slučajnost je htjela da joj na prvi trag, nakon gotovo 50 godina potpunog zaborava, naiđem upravo u Svetoj Mariji. Tijekom istraživanja Svetomarske čipke naišla sam na podatak da je posljednji primjerak 1950. izradila žena imenom Getica i otada do 1995., čipka je bila prekrivena zaboravom – dodaje Nada Mance.
Danas Svetomarska čipka među stručnjacima ima svoje mjesto, svoje ime, prezime i porijeklo. Zahvaljujući Nadi Mance i njezinim svetomarskim čipkaricama. Prvo priznanje da je blago otela zaboravu naša je sugovornica dobila upravo od stručnjaka, i to prilikom prvog predstavljanja Svetomarske čipke u Lepoglavi 1997. Rečeno joj je da je učinila “arehološki zahvat” pronašavši trag svetomarske rukotvorine. I danas je Nada Mance upućena na stručnjake iz Zagreba i inozemstva za koje kaže da su vrlo otvoreni za suradnju.
Ipak, na dugom putu priznavanja vrijednosti, u čipku se zaplela i (lokalna) politika i – umalo je potrgala. Nada Mance ne želi svoju ljubav prema čipki prljati lošim sjećanjima te samo kratko dodaje:
- Kad se politika uplete u entuzijazam, onda tu nema kruha.
Da bi se ozbiljnije mogla baviti istraživanjem čipke, N. Mance morala je uložiti i velik trud u vlastitu nadgradnju:
- Da bih mogla pratiti literaturu i komunicirati sa stručnjacima u inozemstvu, morala sam svladati engleski jezik. Barem do te razine da mogu pročitati nešto i poslati e-mail. Osim Svetomarske čipke, naučila sam izrađivati i Pašku te Lepoglavsku jer jedino na taj način zainteresiranima mogu pokazati razliku. Za pašku narodnu nošnju redovito izrađujem čipku, i to za dio nošnje koji zovu pokrivaca. Kad izlazim na sajmove, uz Svetomarsku, prikazujem Lepoglavsku i Pašku čipku, no, ljudi iz Lepoglave ili s Paga to nikada ne čine s našom čipkom – priča Nada Mance.
Kada je zainteresirala stručnjake za Svetomarsku čipku, uskoro se otkrilo da gotovo sve nošnje sjeverozapadne Hrvatske u sebi sadrže fine detalje izrađene upravo od Svetomarske čipke, što se do jučer nije znalo.
PRŠČENJSKA ČIPKA I DOSTOJANSTVO
POCULICE
Nada Mance Svetomarskoj čipki želi udahnuti dostojanstvo koje joj pripada te je, kao autohtoni suvenir, vidi u poculici.
- Poculica je naša, međimurska. Simbol je ovog kraja i njegove nošnje i zato Svetomarsku čipku treba saviti u poculicu kad je riječ o oblikovanju izvornog suvenira. Nisam sklona izrađivanju malih komadića čipke u obliku križeva i srca i to zovem “prščenjskom čipkom”. Svjesna sam da na sajmovima mora biti i takvih, jefitinijih, a time i dostupnijih komada, ali to nikako ne smije prevladati. Svetomarska čipka savijena u poculicu je skup suvenir, ali je istovremeno neprocjenjiv ručni rad. Lepoglavska i Paška čipka dosežu cijenu od 2.500 kuna, a naša ni blizu toga. A ne vrijedi ništa manje. Sama tehnika izrade Svetomarske čipke znatno je zahtjevnija od Lepoglavske, Paške i Hvarske, pojašnjava Nada. Na istoj točki na kojoj se započinje, izrada i završava, a da pritom konac ne smije puknuti niti se smije rezati.
SRAMOTA
Dok su stručnjaci iz Zagreba i inozemstva iskreno zainteresirani za Nadin rad i istraživanje, dok je Svetomarska čipka našla svoje mjesto u enciklopediji europskih čipki, tiskanoj u Njemačkoj, na web stranicama međimurske Turističke zajednice piše tek da je “riječ o jednostavnoj čipki...” te je dodan broj telefona Nade Mance na koji se već godinama ne javlja. Rečenice o čipki na stranicama Turističke zajednice su sramota jer ovu baštinu minoriziraju i predstavljaju kao nešto usputno, jeftino i nebitno.
ZA SVA
VREMENA
Nada Mance nedavno je dobila državnu potporu za projekt nazvan Koščica, pukanica i stezica Svetomarske čipke.
- Možda se nekome 15.000 kuna čini malo, međutim, meni je to ogroman poticaj jer nikada prije nisam za rad na istraživanju čipke dobila ništa. S čipkom radim iz ljubavi i entuzijazma jer se u ovom poslu ne može zaraditi. Projekt ću ponovo kandidirati jer nije gotov. Namjeravam ga nadograditi prijedlogom izvornog suvenira koji će biti popraćen priručnikom. Publikaciju sam zamislila kao pomoć generacijama koje dolaze i onima među njima koji budu željeli čuvati ovo znanje i blago. Zato će priručnik biti opremljen odgovarajućim shemama u kojima će se bez većih problema moći snaći i početnici. Osim realizacije projekta, želja mi je izložiti replike hrvatskih čipki koje sam izrađivala tijekom godina, ali i napisati knjigu o povijesti čipkarstva, knjigu koja bi također sadržavala kartone, odnosno sheme za izradu čipki – kaže Nada Mance.
Da bi probuđena Svetomarska čipka nastavila put svojom stezicom, potrebno je barem stotinu žena u našem kraju koje je znaju izrađivati. No, trenutno je tu vještinu svladalo samo 16 žena u Svetoj Mariji, kaže naša sugovornica u kojoj gori želja i volja da vještinu prenosi dalje, kako više nikada ne bi ugasnula. Kad je riječ o naslijeđu svetomarskih žena, Međimurje se ima čime “štimati”. Prava je šteta što Svetomarsku čipku još nisu prepoznali (ni) modni dizajneri (osobito oni domaći), od kojih nikada nitko nije nazvao Nadu Mance i zainteresirao se za čipku.
- Poculicom od Svetomarske čipke i danas bi glavu mogle ukrasiti mladenke modernog doba. Umjesto ugrađivanja ovakvih vrijednosti i u modu, trendove u odijevanju mladih diktiraju latinoameričke sapunice – dodaje N. Mance koja se prije desetljeća i pol zaplela u fine niti koje su joj uz sebe vezale srce za cijeli život.
Ž. Drljić
Snimio D. Lesar