Armando Puklavec: Međimurske pjesme iznimne ljepote premalo se izvode na koncertnim podijima

Nedavno je u Čakovcu koncert održao Armando Puklavec, međimurske gore list, ali koji svojim baritonom mami pljesak publike na pozornicama daleko od rodnog kraja. U rijetkom gostovanju u Međimurju otpjevao je program međimurskih narodnih pjesama koje su obradili Krsto Odak, Davor Bobić, Ivo Flögel, Vladimir Ružđak i Robert Homen, koji ga je i pratio na klaviru. Svojom izvedbom oduševio je ljubitelje glazbe koji su se te večeri okupili u koncertnoj dvorani Scheierove zgrade. Iskoristili smo priliku za razgovor na temu glazbe i života posvećenog njoj, počevši od samog koncerta.

Zašto ste se odlučili za recital međimurskih pjesama umjesto da ste izveli neki reprezentativni dio svog opernog repertoara?

- Dugogodišnja mi je želja napraviti čisto međimurski program s pjesmama u obradi naših kompozitora, imam i puno širi izbor, za nekoliko koncerata. I pošto je ovaj koncert odlično primljen, kako je pokazao i razgovor s publikom, sigurno ću u u budućnosti u dogovoru s maestrom Homenom pripremiti takav širi program, neka ovo bude samo najava. Ovo mi je pričinilo veliko veselje jer mislim da se međimurske pjesme premalo izvode na koncertnim podijima, iako im je ljepota velika. Uvijek na svojim recitalima izvedem neku od međimurskih pjesama, i pred austrijskom, njemačkom i talijanskom publikom, pjevao sam ih sa Zagrebačkim kvartetom, snimao i na HRT-u, u Pragu sam pjevao i „Pjesme moje majke” Slavenskoga. Uvijek su dobro prihvaćene zbog svoje melodioznosti, a još je bolje ako publika razumije tekst, ali što nije uvijek slučaj.

Jednom sam na Hvaru imao recital sa gitarom gdje sam uz operne arije izvodio i pjesme Schuberta, Schumanna, Brahmsa i neke hrvatske, među njima i dvije međimurske. Sljedeći dan sam na trajektu za Split sreo neke ljude iz publike, bilo to dvjestotinjak turista od Australije do Kanade, među njima velika skupina germanista koji su odlično poznavali Schuberta i Schumanna. Jedna Kanađanka iz Vancouvera, koja odlično poznaje liriku, rekla mi je za "Vehni, vehni fijolica" da je posebna pjesma, a čula ju je prvi put. Ovaj dio naše baštine treba čuvati za mlađe naraštaje, to je osobito važno u ovo doba globalizacije.

Pamtimo da ste bili stalno angažirani u Sarajevu i Splitu. Što sad radite?

- Sada sam slobodni umjetnik, u zadnjih nekoliko godina stalno između Genove i Soluna u kojem i živim sa Solunjankom Sofijom Mitropoulos, koja je verdijanski sopran i vrlo često nastupamo zajedno. Zadnjih desetak godina i ja najvećim dijelom pjevam Verdijeve uloge, a i kao vrlo mlad sam počeo s "Travijatom", u Sarajevu sam puno pjevao "Rigoletta" i "Bal pod maskama", u Solunu u "Aidi". Prošlog ljeta pjevao sam u Calabriji, u Italiji, na otvorenom, a i na Siciliji, ulogu Alfia u autentično sicilijanskoj operi, bila je "Cavalleria rusticana" Pietra Mascagnija. Inače su mi od mladih dana govorili da moram pjevati Wagnera, ali sam pjevao samo jednu ulogu i jako mi je dobro ležala. No, dosta pjevača mi je reklo da Wagnera ostavim za kasnije, da prvo ispjevam cijeli talijanski repertoar, a tu mi ostaju još dvije-tri uloge.

Na neki ste način gastarbajter, ali u specifičnom položaju, bez stalnog zaposlenja. Možete li o tom iskustvu nešto kazati mladima koji bi možda krenuli Vašim stopama?

- Kao mlad pjevač sam od onih starijih, pri kraju karijere, čuo da je u početku dobro biti u nekom teatru u kojem se može raditi uloge, ali je u zrelim godinama dobro putovati. Kad čovjek radi s čim više režisera i dirigenata puno se više i nauči i napreduje. Moram reći da su odricanja velika. Sam život opernog pjevača iziskuje veliku disciplinu, požrtvovnost i posvećenost. Ako puno putujete, onda često ne možete biti gdje biste htjeli i prisustvovati nekim stvarima koje vas zanimaju. Danas putovanja i nisu tako veliki napor jer su u Europi avionske veze vrlo dobre, mada ne i u Hrvatskoj - za ovaj sam koncert morao automobilom potegnuti iz Soluna do Čakovca. Ali ako čovjek ima dosta energije, onda ju može potrošiti i na takve stvari.

Kako ćete provesti vrijeme u Međimurju i što Vas nakon toga čeka?

- Pošto pola godine nisam bio u Hrvatskoj moram riješiti neke stvari, pa i skoknuti do zubara, a i družiti se s rodbinom i s prijateljima s kojima se ne susrećem često, malo se i razonoditi. Volim prošetati šumom kod Gornjeg Mihaljevca pa i poći brati gljive, ali ovaj puta za to neće biti vremena. A onda me već u Solunu čekaju probe za operu „Dido i Enej”, uoči Valentinova koncert sa Sofijom u Megaronu, koncertnoj dvorani u Solunu, a krajem veljače i tri koncerta u Rimu i okolici, ispričao nam je sugovornik.

Opera u izvedbi međimurskih pjevača

Glazbeni ambijent Međimurja imao je veliku ulogu u izboru životnog poziva našeg sugovornika.

- Note sam naučio čitati doma u Gornjem Mihaljevcu jer je mama imala Žgančeve zbirke pjesama koje je kupovala još kao studentica. Kad sam u nižim razredima shvatio note to me i zainteresiralo za glazbu. Očito je da se ovdje oduvijek pjevalo jer imamo deset tisuća napjeva, ovdje se rađa i puno ljudi s velikim glasovnim mogućnostima, s obzirom na broj ljudi velik je broj onih koji su se posvetili operi kao životnom zanimanju, što je meni vrlo drago. To mi daje i ideju – jednom bi se mogla izvesti i čitava opera samo sa snagama rođenim u Međimurju. Vrlo me zanima pedagoška aktivnost i vjerujem da ima dobrih predispozicija za čisto „međimursku” operu, no to ćemo ostaviti za budućnost, zaključio je.