Debitantici nagrade za najbolji tekst i predstavu

Mlada novinarka i umjetnica Kristina Štebih iz Kuršanca još je u djetinjstvu u sebi prepoznala spisateljski duh koji ju je, osim novinarskog rada, odveo i u umjetničke vode. Već desetak godina članica je pjevačkog zbora Josip Štolcer Slavenski. Objavila je dvije zbirke pjesama - Molitve i čini i nedavno Via lucis. Predstavom Pismo z Galicije zakoračila je i u kazališni svijet.
MALA
KOMUNJARA
 * Kako je sredina u kojoj se krećete utjecala na Vaš umjetnički rad?
- Moji spisateljski počeci sežu još u doba osnovne škole. Za sebe znam reći da sam bila mala komunjara jer je moja prva ozbiljna pjesma odabrana za spomenicu druga Tita u Kumrovcu. No, prvi ozbiljni koraci napravljeni su tek u Gimnaziji, kada sam dobila sjajnog mentora, profesora Ivana Pranjića. Zahvaljujući njemu, sudjelovala sam na državnim natjecanjima Lidrano, bila nagrađivana na nekim književnim natječajima za mlade, a kasnije sam i objavljivala u književnim časopisima.
 * Vaša prva prva zbirka pjesama nastajala je samozatajno.
- Prva zbirka je zbir radova nastalih u rasponu od gotovo jednog desetljeća. U njoj su se našli stihovi napisani u srednjoj školi, ali i stihovi nastali u vrijeme njenog izdavanja. Tematski sam ih objedinila i izabrala ono što mi se u tom trenu činilo dovoljno dobro. Obje su zbirke bile izabrane na književnim natječajima, što me posebno veseli i predstavlja svojevrsnu potvrdu struke. Molitve i čini su izašle uz potporu Književnog kruga Reči rieč, a Via lucis odabrana je na Insulinom natječaju. Neki stihovi iz prve zbirke vežu me uz vrijeme koje se čini stoljećima daleko. Vidim stotinu grešaka, ali to je ipak prva zbirka i ona ima svoje posebno mjesto.
SVAKA ČAST AMATERIZMU
* Što znači desetak godina pjevati u zboru Josip Štolcer Slavenski?
- Desetljeće provedeno u posebnom okruženju Slavenskog nije beznačajno. Ima dana u kojima uopće ne možete zapjevati, dana u kojima vam se čini da ne možete uhvatiti korak ili da to ne mogu oni oko vas. Pozitivnijih stvari ipak je puno više, a među njima je nekoliko dugogodišnjih prijateljstava, otkrivanje drugog lica glazbe, mnoštvo dobrih rezultata i nezaboravnih doživljaja. Iako je odavno prešao granice amaterizma, Slavenski se može pohvaliti najvećim uspjehom međimurskog amaterizma do sada i biti dio toga nije zanemarivo. Općenito, cijenim sva polja kulturnog amaterizma u Međimurju. Ima tisuće ljudi koji odvajaju svoje vrijeme ne mareći hoće li se ikada pojaviti na naslovnici nekih novina, već im je cilj očuvati kulturu i jezik svoga kraja. Oni zaslužuju svako priznanje.
* Putovanja su neizostavan dio kulturnog amaterizma. Koliko su Vas ona obogatila?
- Imala sam sreće, pa sam proputovala dobar dio Europe, čak i malo Afrike, sve zahvaljujući ili zboru ili velikim sportskim natjecanjima koja rado pratim. Putovanja su svakako nešto što otvara nove vidike, ali u posljednje vrijeme me čak i više fascinira  činjenica koliko samo jedan dio prostora možete doživjeti na mnoštvo različitih načina. Kad ga jednom upoznate, unutarnje prostranstvo svake osobe mnogo je šire od planetarnih prostranstava.
POJEDNOSTAVLJENJE ŽIVOTA
 * Odnosi li se Vaša druga zbirka na promišljanje vlastitog života ili smisla ljudskog postojanja?
- Ne bih se složila s onima koji su tu zbirku okarakterizirali kao zbirku blisku vjeri i religiji. Ona je odraz jednog individualnog duhovnog putovanja, primjenjivog na sve nas. Pisala sam je prije godinu dana, u vrijeme korizme, i neki prepoznatljivi motivi iz kršćanstva uzeti su samo zato što je Isusov boravak u pustinji jedno od najpoznatijih duhovnih putovanja uopće, a kulturološki i tradicijski meni možda i najbliži. Izbjegla sam spominjanje bilo kakvih religijskih obilježja i imena te želim da je svatko shvati na svoj način. Koliko puta se uhvatite da se i među masom ljudi osjetite izolirani. Ljudi su skloni na kraju dana sumirati samo negativne trenutke, a zaboravljaju da su se u ta 24 sata barem jednom dobro nasmijali. Kada bismo više cijenili ljude i trenutke koji nam čine dobro, umjesto da na sebe vežemo samo ono što je ispalo loše, uvelike bismo pojednostavili život.
 * Gdje je u svemu tome ljubav?
- Ljubav je primaran čovjekov osjećaj koji se kroz život razvija ovisno o nama. Ne znam zašto se pojam ljubavi vezano uz umjetnike uvijek mistificira i izvlači iz konteksta. Umjetnici nisu s drugog planeta, pa im isto tako preostaje zaljubiti se i voljeti sasvim normalne ljude. Ono što njih izdvaja od drugih je umjetnička percepcija ljubavi kao nepresušne inspiracije koju i nesvjesno potiču. Osobe koje su mi najbliskije su ujedno i one koje me mogu inspirirati. Samo zato što zasada još nemam potrebe za ženidbenim listom, ne znači da nekog ne mogu bezuvjetno voljeti. Duhovnost  ne može opstati bez ljubavi, i obrnuto. A misliti da posjedujete nekog nije isto što i voljeti.
* Nedavno ste zakoračili u kazališni svijet.
- Zamislite putovanja u trajanju od desetak, pa i više sati. Spavati ne možete, a oko sebe imate hrpu kreativnih i hiperaktivnih ljudi. Tako to biva na putovanjima sa Slavenskim, pa se rodi i ponešto obećavajuće. Već nekoliko godina pratim KAM kao novinar i ponovo mogu čestitati Međimurcima na velikom trudu i volji da svoju svakodnevicu iznesu pred prosudbenu komisiju i bore se biti najbolji. Mi smo se ove godine po prvi put predstavili kao kazališna družina zbora Slavenski. Napisala sam tekst o ženi koja za vrijeme Prvog svjetskog rata, uz neimaštinu, mora pobijediti i okolinu koja joj brani pravo na dostojanstvo te o muškarcu kojem za vlastito dokazivanje u društvu ne preostaje ništa drugo nego uzeti oružje u ruke. Iako sadrži nekoliko motiva specifičnih za to doba, cjelokupno ozračje, na žalost vrijedi i za ova vremena. Glumimo Ivica Mikolaj i ja, a režiju potpisuje Dejan Buvač.
* Predstavili ste se po prvi put, i to vrlo uspješno, i na KAM-u. Predstava je dobila tri nagrade.
- Proglašena je najboljom predstavom ovogodišnjeg KAM-a, ja sam dobila nagradu za najbolji tekst, a Dejan Buvač za režiju. Nisam se nadala takvom uspjehu. Sretni smo i veseli zbog toga. Sada nam još predstoji nastup na državnom nivou. Krajem svibnja putujemo na državni festival na Hvar. Moram zahvaliti dečkima - Dejanu Buvaču, Ivici Mikolaju, Luki Mošmondoru i Josipu Bašeku koji su radili sa mnom i što je sve tako dobro ispalo.
KAD ODRASTEM, BIT ĆU KAO
PETRANA I
BOŽICA
* Kakav značaj u svemu tome ima novinarstvo kojim se također bavite?
- Novinarstvo mi prije svega omogućuje kretanje, i to među različitim profilima ljudi koji su najpotrebniji sastojak za umjetničko djelovanje. Trenuci ljepote, ljubavi  i raznih osjećaja  su ono što kreira umjetnost, no ljudska glupost je ono što je začini. Koliko god se čini da vas mala sredina poput Međimurja na kraju dana fizički iscrpi i ponekad deprimira, treba sve to pogledati i s dozom humora, pa, kako god to loše zvučalo, zahvaliti na postojanju nečeg tako beskrajnog kao što je ljudska glupost koju posjedujemo svi i iz toga izvući najbolje. Novinarstvo vam omogućuje upoznavanje puno izuzetnih ljudi koji vjeruju u ono za što se bore, koji služe kao primjer i na nama je da ih predstavimo javnosti.
* Što još možemo očekivati od Vas? 
- Hvatam se u koštac s kajkavštinom. Usmeno mi se puno lakše izraziti na  kajkavštini, a u pisanju se bolje snalazim na standardu. Baš sam pročitala dvije izvrsne zbirke na kajkavštini, dviju pjesnikinja koje cijenim i imam sreću što ih i osobno poznajem - Petrane Sabolek i Božice Jelušić. Kod njih me fascinira širok vokabular dijalekta i spretnost stiha koju bih i ja jednog dana, kad odrastem, željela imati. Smatram da svi mi koji smo se rodili na jezično specifičnim područjima poput ovog, a k tome imamo kakvog-takvog umjetničkog dara, moramo nešto zauzvrat i dati. Zašto ne zabilježiti sve one riječi koje su nas odgajale i potaknule kreativnost u nama. Nadam se da ću se nakon ove predstave moći malo više posvetiti jednoj zbirci na kajkavštini.
 Zinka Čižmešija