Henrik Šimunković - pjevač iz Čakovca

Čakovčanin Henrik Šimunković pjevač je čiji glas osvaja otprve. Staloženost kojom odiše zapravo skriva umjetničku dušu kojoj tvrdoglavost, reći će, nije strana. Pa opet, zanimljiv je njegov umjetnički put, tim više što mu pjevanje nije bilo prvi odabir. Ovih smo ga dana mogli slušati u Čakovcu, a sada se ta prilika pruža publici na Jadranu, kamo je otišao na malu turneju sa Zagrebačkim opernim studijem.
Ako me sjećanje dobro služi, Vi niste “tipičan primjer” pjevača koji je nakon srednje škole odabrao studij pjevanja.
- Točno tako. Moj početak uistinu nije tipičan za glazbenika. Bez klasične glazbene naobrazbe, 1999. godine upisao sam Muzičku akademiju u klasi naše proslavljene mezzosopranistice Nade Puttar Gold. S obzirom da dolazim iz glazbene obitelji, glazba me prati od djetinjstva. Kao osnovac, pjevao sam u školskom zboru II. osnovne škole u Čakovcu. Taj je zbor tada bio izuzetno kvalitetan i osvajao brojne nagrade.
Recite nam nešto o djetinjstvu uz glazbu.
- Sjećam se da sam kao klinac dolazio na probe Pjevačkog zbora Josip Š. Slavenski u kojem su tada vrlo aktivno djelovali moji roditelji. Često se znalo dogoditi da doma pjevušim neke pjesme koje sam čuo na probama. Kasnije, kao srednjoškolac, u zbor sam se i aktivno uključio, a i dandanas se rado odazivam pozivu na suradnju. U nekadašnjem Srednjoškolskom centru “J. Slavenski” u Čakovcu, danas razdvojenom na Gimnaziju i ETŠ, održavalo se, i još se uvijek održava, natjecanje mladih pjevača Naj glas. Jedne sam godine i ja pobijedio. Pjevao sam neku Bajaginu pjesmu i mislim da je to bila jedna od mojih prekretnica.
Do danas ste i magistrirali.
- Nakon što sam diplomirao, upisujem magisterij kod pokojnog Nevena Belamarića, prof., koji te godine dolazi na Muzičku akademiju u Zagreb. Bilo je to vrlo vrijedno iskustvo jer on je tada još uvijek aktivno pjevao po kazalištima Njemačke, a bili smo i sličan fah. Želim reći, pjevali smo sličan bas baritonski repertoar. Na žalost, uskoro je teško obolio i vrlo brzo nas napustio. Na njegovu sugestiju, moj zadnji magistarski koncert bio je oratorij Johanna Sebastiana Bacha Ich habe genug.
Čaroban put do Papagena
Gdje ste prvo bili angažirani?
- Moji prvi angažmani vezani su uz HNK u Zagrebu u kojem sam još kao student imao priliku sudjelovati u izvedbama nekih opera: Puccinijevog Gianni Schicchija, Musorgskovog Borisa Godunova, Verdijevog Rigoletta... i stajati na pozornici zajedno s velikanima te umjetnosti. Od njih sam izuzetno puno naučio. To je bilo snažno iskustvo koje me još jače povuklo unutra.
Koja Vam je uloga najdraža, što je za Vas pjevački izazov?
- Kao najdraži angažman, posebno bih istaknuo ulogu Papagena u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Naime, u to vrijeme, još kao student, javljam se maestru Vladimiru Kranjčeviću na audiciju, s idejom da me čuje, da mi da neke sugestije i da me, eventualno, ima u vidu za neki od projekata. Znao sam da se obnavlja Frula i potajno sam priželjkivao jednu manju ulogu u operi. Maestro je rekao da počnem učiti ulogu Papagena. Bio sam iznenađen jer je to vrlo zahtjevna rola koja uz pjevanje traži i dosta glume, skakanja po pozornici... No, pretpostavljate, takva ponuda se ne odbija. Bio sam u podjeli s još dvojicom već iskusnih pjevača i kao tek treća alternacija, s malim izgledima da zapjevam. Nakon određenog vremena, jedan od njih odustaje, ulazim u igru kao drugi i odrađujem probe jer stariji kolega to već “ima u nogama”. Na generalnoj probi saznajem da ja pjevam prve predstave jer je kolega bolestan. Bio sam u šoku. Nisam mogao vjerovati. Počela me obuzimati trema. Nakon predstave, još uvijek pod svjetlima reflektora, maestro dolazi do mene i čestita mi riječima: Ti si heroj! To ću pamtiti zauvijek.
Znači li to da ste priželjkivanu opernu rolu već ostvarili?
- Ma kakvi, to nikako. Lista je podugačka. Volio bih pjevati Mozartovog Figara, Escamilla u Bizetovoj Carmen, Wagnerovog Wolframa iz Tannhäusera. Vjerujem da će se većina mojih želja uskoro i ostvariti.
Sloboda je rizik i čar
Što najviše volite zapjevati?
- Neobično volim međimursku pjesmu i, kad god to mogu, nastojim sudjelovati na Međimurskoj popevki u Nedelišću. Međimursku pjesmu volim uvrstiti i u program svojih koncerata ako to koncepcija programa dopušta. Mislim da smo svi mi međimurski glazbenici dužni to činiti i ne dati da se bilo što od naše pjevne baštine prepusti zaboravu.
I dalje ste slobodnjak. Što je bolje - sloboda ili stalan angažman?
- I jedno i drugo je super jer ima svoje prednosti i nedostatke. Mislim da je u vrijeme ekonomske krize i recesije bolji stalan angažman jer se smanjuje broj novih predstava i nema se toliko prilika za nove audicije. Kazališta rade s postojećim, kućnim ansamblom jer štednja se u kulturi osjeti na svakom koraku. Vjerujem da nam dolaze bolja vremena.
Gdje biste voljeli raditi “za stalno”?
- Želja mi je jednom otići preko bare i okušati se na američkoj sceni. Ipak, smatram da su glavna kazališta u Europi i tu negdje bih se volio kretati.
Imate li uzore u pjevanju?
- Što se uzora tiče, imam ih mnogo, no pretežno je to stara garda - Cesare Siepi, Giuseppe Taddei, zatim naši veliki umjetnici Tomislav Neralić i Franjo Petrušanec kod kojih sam imao sreće učiti, a uskoro idem i na seminar izvrsnog Giorgija Suriana.
Kako njegujete glas?
- Nemam neku posebnu tehniku, ali ne volim klima uređaje. To je dosta individualno. Netko prođe pokraj slastičarnice i već je prehlađen, dok drugi piju gazirano, hladno i nije im ništa. Konkretno, volim sladoled, ali prije nastupa izbjegavam gazirana pića i zadimljene prostore.
Kritičari na
ramenu i oni dobronamjerni
Je li Vam majka Karolina Dragica Šimunković, u konzultativnom smislu, od pomoći. Je li ona Vaš kritičar?
- Apsolutno. Uvijek rado čujem njezinu sugestiju. Naravno, ne slažemo se uvijek, ali prihvaćam konstruktivnu kritiku. Imam tek nekoliko osoba kojima vjerujem i čije mišljenje uvažavam, što se kritike tiče. Ljudi te obično znaju tapšati po ramenu i pričati hvalospjeve o nastupu, a kasnije ide neka sasvim druga priča.
Kako provodite ljeto?
- Upravo sam sa Zagrebačkim opernim studijem na turneji po jadranskoj obali. Kako već niz godina surađujemo, i ove sam godine s njima na brojnim koncertima - od Hvara do Lošinja. Zagrebački operni studio time obogaćuje našu siromašnu turističku ponudu i ljudima koji nisu namjeravali ići u operu tijekom godišnjeg odmora nastoji predstaviti svojevrsnu glazbenu poslasticu, radostan užitak i kulturno iznenađenje. Ove godine na Lošinju slavimo petu godišnjicu od početka obilježavanja Kašmanovih dana. Naime, bariton Josip Kašman rodom je s Lošinja, a bio je član prve postave solista u njujorškom Metropolitanu, nastupao na Wagnerovim igrama, izuzetan pjevač o kojem se, na žalost, vrlo malo zna.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Volim voziti bicikl, odigrati partiju badmintona, plivati, ponekad odem na Ivanščicu ili neku drugu planinu. Što se knjiga tiče, imam faze čitanja i nečitanja. Srećom, imam prijatelje koji mi uvijek preporuče poneku dobru knjigu. Trenutačno čitam Od sada do vječnosti Jamesa Jonesa i The sixth Commandment (Šesta zapovijed) Lawrencea Sandersa. Na čekanju su mi Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić i Došla žena doktoru, nizozemski bestseler Raya Kluunija.
Vaše mane i vrline?
- To je teško reći. Možda sam malo tvrdoglav. Ne znam u koju bih kategoriju to svrstao jer to je ponekad mana, a ponekad ispadne i vrlina. Kao horoskopski blizanac, često znam imati stanovitih problema - s onim drugim. U sebi (osmijeh).
Očekivanja u karijeri?
- Očekujem samo da me prate zdravlje i sreća. Samo to. Ako bude tako, uz rad će se sve posložiti.
Aleksandra Ličanin