Ivan Bašek već 60 godina ne ispušta trubu iz ruke

Zapravo i više od šezdeset godina Ivan Bašek iz Ivanovca (76) iz ruku ne ispušta trubu, a šezdeset je godina član puhačkog orkestra u Čakovcu koji je tijekom tih silnih godina imao i različite organizacijske forme i brojne kapelnike, ali samo jednu konstantu: baš I. Bašeka koji nije mijenjao (što je inače čest slučaj kod glazbenika) orkestre.
No, pred kraj prošle godine, kada je upravo na božićnom koncertu gradskog puhačkog orkestra trebao okruniti šest desetljeća u svom matičnom orkestru, I. Bašek doživio je peh: morao je na hitnu operaciju čeljusti, što je značilo da nema nastupa, da će božićne i novogodišnje blagdane provesti doma. Još gore od svega – trubu je morao odložiti na neko vrijeme, dok se ne oporavi od operacije.
Poslije novogodišnjih blagdana do I. Bašeka navratili su prijatelji iz orkestra – profesor Ivan Belovari, dirigent, Kruno Kanižaj, predsjednik, i Petar Koštarić, tajnik gradskog puhačkog orkestra, te Bašekov dugogodišnji prijatelj Stjepan Vrbanec.
Da ga malo utješe što je morao propustiti koncert za koji su se mjesecima pripremali, a i da zajedno prolista ju uspomene na proletjelih šezdeset godina s trubom u ruci.
I. Bašek vrlo se živo i jasno sjeća kako je počeo život s trubom:
- Mene je to nekako vuklo, pa sam još 1948. godine kod jednog Mađara počeo vježbati. Sa 16 godina, znači pred 60 godina, počeo sam već svirati... Od tog vremena sam u orkestru u Čakovcu, nigdje drugdje nisam bio član orkestra... Niti ne pamtim baš sve kapelnike koje smo imali, ali jedno mogu reći: meni su svi bili dobri. Nekad znaju dečki razgovarati – ovaj je strog, onaj je hudi... Ne. Moramo biti jasni: kapelnik mora držati red, a mi glazbenici moramo svoje navježbati, dati od sebe ono što se u orkestru traži - točno tako kako se traži.
NAS DEVET,
TRUBA JEDNA
- Teško je vrijeme bilo kad sam ja počinjao... Bilo nas je devet koji smo zajedno počeli vježbati. Imali smo samo jednu trubu! Dijelili smo je za vježbanje svakome na jedan dan, a danas svi imaju svijetle instrumente kakve hoćete.
Starijim mužikašima, članovima orkestra morali smo čistiti instrumente! Krpica, drevni pepel, pa glancaj! Instrumenti su morali blistati u subotu, kad su svirali po svadbama.
To je bila prava zarada u ono vrijeme, a ja sam svoju prvu trubu kupio kad sam već oženio svoju Julijanu! Od jednoga dečka u Nedelišću kupio sam jazz-trubu jer je on prešao na harmoniku. Možete zamisliti koliko se njemu isplatilo sviranje harmonike na svadbama kad je za kratko vrijeme mami kupio kravu.
IZ TVORNICE U SVATOVE
- Tako sam i ja svirao. Imao sam više svojih sastava, na gostuvanjima i na sprovodima, a normalno sam u sve tri smjene – dnevnu, popodnevnu i noćnu, punih 37 godina išao raditi u Čateks!
Sa ženom se ponekad nisam vidio po tri dana jer s posla se išlo svirati, a znalo je biti naporno... Zamislite, tko bi danas iz Ivanovca u Palovec išao pješke po debelom snijegu svirajući u pratnji svatovima? A onda, kad smo došli tamo – svirali smo cijelu noć. To se od nas očekivalo kao normalno.Znate da nas je onda čekalo još svirke, nisu se svati samo tako razilazili. Nakon svega, ujutro natrag istim putem. Puno se puta dogodilo da ljudi imaju svatove kad je muzika fraj! Onda su po selima ljudi većinom bili doma, na poljoprivredi - svejedno je bilo koji je dan kad su ovako i onako svaki dan morali obavljati iste poslove po gruntu, s marhom...
- A koliko smo ljudi otpratili na ono zadnje mjesto... Još dok se vozilo pokojnike kočijom – bez pleh-muzike to nije bilo zamislivo. I ja sam, na žalost, otpratio većinu svojih kolega s kojima sam svirao na koncertima, paradama, svadbama i zabavama. Puno se ih razboljelo. Ubijalo nas je – kako smo svirali na svadbama – to domaće vino, tudumi i direktori, jer voda nije valjala. Bilo je rizično piti sa zdenaca, a dok pušeš, piti se mora... Mnoge je to pokopalo.
GLAZBA MI JE ŽIVOT
- Imam sreću što se i dalje mogu veseliti s ljudima, ne samo u puhačkom orkestru, nego i u KUD-u Katruže u Ivanovcu u kojem imamo mušku pjevačku skupinu...
Već vježbam prste, razgibavam ih i jedva čekam da mi čeljust zacijeli, da mogu opet puhnuti - jer za Dan Grada Čakovca hoću svirati! Moram, to je moj život!
Marijan Belčić