JOSIP REŠETAR, glazbeni pedagog iz Čakovca

U mladosti je svladao plemenit jezik glazbe kojim već 47 godina komunicira s ljudima i prenosi ga novim generacijama. No, put stjecanja znanja i vještina za glazbenog pedagoga iz Čakovca Josipa Rešetara (67) nije uvijek bio samo - pjesma.
- Odrastao sam kao jedinac u mojoj obitelji u Novom Selu na Dravi i još kao dječak, po završetku osnovne škole, sanjao da ću postati pilot na supersoničnom avionu. No, moja majka bojala se tog poziva i nije željela dati svoj potpis koji bi mi omogućio upis u vojnu školu. Tako sam se našao u Varaždinu i pred sobom ugledao natpis Muzička škola. Ušao sam i pitao mogu li se upisati? U to doba živjeli smo u siromaštvu, a ja sam svakodnevno biciklom prelazio 22 kilometra do varaždinske škole i nazad. Na nastavi sam boravio cijeli dan jer kod kuće nisam imao instrument, pa sam morao vježbati u školi. Sve što mi je majka mogla spakirati za cjelodnevnu nastavu bio je frtalj kruha. Upravo sam od pokojne majke Ljubice naslijedio sluh. Imala je prekrasan glas - prisjeća se Josip. Ljubav prema glazbi je rasla i zacjeljivala rane trnovitog puta.
- Nakon tri godine školovanja, bilo je lakše. Počeo sam zarađivati od sviranja, kupio prvi instrument, a 1963. godine osnovao i prvi kvartet za koji sam počeo (i) aranžirati skladbe. Ne blijedi sjećanje ni na prvi angažman 1965. godine na Krku, na kojem smo svirali dva ljetna mjeseca. Od 1967. godine svirali smo u tadašnjoj gradskoj kavani, Hotelu Park u Čakovcu te drugim dijelovima Hrvatske, ali i po Sloveniji. Kao nastavnik glazbene kulture, proveo sam 8 godina u tadašnjoj osnovnoj školi D. Kraljevec - Draškovec, a nakon toga sam punih 15 godina bio profesionalno angažiran u željezničarskoj glazbi (puhačkom orkestru i folkloru) u Varaždinu. U tih desetljeće i pol prošli smo cijelu Europu.
Glazba je i danas moj život i ne padaju mi teško brojni angažmani koje Kvartet Varaždin, u kojem trenutno sviram, ima. No, godine čine svoje, pa je potrebno održavati kondiciju da bi se izdržale gaže. Osobno, istrčim 10 kilometara dnevno kako bih očuvao zdravlje i snagu - priča Josip. Zahtjevnost Josipove karijere strpljenjem i razumijevanjem je pratila supruga Josipa Rešetar koja u šali dodaje:
- Ne bi moj Joža mogao svirati po cijeloj Europi da ja nisam doma podizala sinove. Bilo je to doba u kojem se obitelj u pravom smislu riječi okupljala samo tijekom 10-ak dana ljetovanja. Tek sada, kad smo oboje u mirovini, u pravom smislu riječi uživamo obiteljsku slogu koju smo odnjegovali i koju nam krasi četvero unuka - kaže Josipa.
BEZ KOMPROMISA
Za Josipa Rešetara nema kompromisa kad je riječ o njegovoj profesiji. Glazba se izvodi uživo i nikako drugačije. Ne može pristati na glumljenje sviranja za klavijaturama, što je danas vrlo česta praksa.
- Tako može svirati svatko. Bilo je situacija u kojima su me nagovarali na to, ali ne mogu pristati.
To bi bilo kao da sam izdao sam sebe i sve u što vjerujem kad je riječ o glazbi. Slično je i s repertoarom. Kvartet Varaždin izvodi evergreene, crnačku duhovnu glazbu te najljepše stare pjesme Zagorja i Međimurja. Katkad se dogodi da u publici netko zatraži, recimo, Garavušu, ali ne odstupamo od standarda koji smo postavili.
DJEDOV STRAH
POBIJEDIO GITAROM
Naš sugovornik i supruga Josipa imaju četvero unuka. Svi su naslijedili sklonost glazbi. Najstariji Egon je sjajan gitarist, a u vrijeme ovog razgovora sa svojim bendom Feuacid ušao je u finale čakovečkog Demofesta.
- Nisam želio ni sinovima ni unucima da krenu glazbenim vodama jer sam se uvijek bojao prijetnji iz takvog okruženja.
Treba otvoreno reći da je riječ o okruženju u kojem ima alkohola, a u novije vrijeme mladima prijeti i droga.
Kad sam čuo da moj najstariji unuk, srednjoškolac, ima bend, godinu dana nisam htio ni čuti kako svira. A onda me, jednom, iznenadio. Potajice sam ga slušao dok je svirao i morao sebi priznati da je - jako dobar - priča Josip kojemu je unuk dobrom svirkom razbio strepnje.
Djed ga je, potom, odveo u Zagreb i - kupio mu gitaru! Uz Egona, Rešetarovi imaju i unuku Helenu od sina Renata i snahe Maje. Helena svira bubnjeve i izvrsna je pjevačica.
Od starijeg sina Roberta i snahe Karmene imaju Mariju koja je također naslijedila bistrinu prabakinog glasa te pohađa glazbenu školu (klavir) i najmlađu Magdalenu koja se sprema krenuti tim putem.- Sinovi nisu u djetinjstvu pokazivali osobitu sklonost glazbi, no sada su, u zrelijim godinama, kupili instrumente i “praše” rock s prijateljima. Za svoju dušu - dodaje Josip.
HARMONIKA
Josip uz klavir i harmoniku svira rog i bugariju. Iako je rog prvi instrument koji je svladao, harmonika mu je najdraža:
- To je instrument koji ne dopušta lažiranje. Na njoj se ne može, kao na sintesajzeru, uključiti neki “fajl” i glumiti. Najdraža mi je zato što joj je zvuk prirodan i izvoran.
BRAVO, MAJSTORE!
- Kad mi priđe netko iz publike i kaže: “Bravo, majstore!”, to je najviše što mi je glazba dala i što je nemjerljivo novcem. Muzika mi vraća radošću koju vidimo u očima ljudi koje zabavljamo, darovala mi je prijatelje i nikad me ne umara. Kad dođem doma nakon dugog i fizički napornog sviranja, odem u sobu i uzmem instrument u ruke ili sjednem za klavir. Dok čekam da supruga završi kuhanje ručka, sviram.
65 PLUS
Josipov kolega Stanko Križnik potiče iskusne glazbenike iz Međimurja da se okupe u orkestru koji bi se zvao 65 PLUS (s jasnom simbolikom godina života): Sviđa mi se Stankova ideja i volio bih da zaživi. Osim toga, nadam se da će naš Kvartet Varaždin realizirati planirano snimanje nosača zvuka s izborom skladbi koje najčešće izvodimo posljednjih desetak godina - dodaje naš sugovornik.
Iskra koja je planula u djetinjstvu postala je vječnom vatrom. Gori u ovom čovjeku i obasjava ga radošću i ganućem. Tonovi Josipova života su skladno tkanje kojim grije svoje srce i srca najdražih.
Željka Drljić