LOVRO SABOL, DVANAESTOGODIŠNJA UMJETNIČKA DUŠA IZ MALE SUBOTICE

Kao mala beba, imao je izuzetan osjećaj za ritam. Čak su se svi čudili kako smisleno pjevuši, prije nego je uopće progovorio. Kao vrlo mali, obožavao je međimurske pjesme i domogao se CD-a Žige i Tete Lize. Oni su u prvim godinama života bili njegov zakon - i kad bi se igrao i kad bi se vozio u autu. S nepune tri godine, na manekenskom showu manekenke kluba Livi Čakovec kao mladenke je izvodio na pozornicu. Nije znao što je to, ali je uživao jer su ga svi gledali kako ima lijepu mašnu, odijelo i frizuru. Pitali su ga kako se zove, a on je ponosno odgovarao: Lovro Sabol. Kako mu je i mama učiteljica u Osnovnoj školi Tomaša Goričanca u Maloj Subotici, njegova učiteljica Marija Jelenić pitala ju je zašto ga ne dovede k njoj na folklor?

PLES, TAMBURICA, VIOLINA

Naravno, to se tada trogodišnjem Lovri tako dopalo da se ni danas ne odvaja od plesa. Bio je najmlađi član KUU-a „Zvon“, a igrom slučaja, našao je i partnericu Reu Drk od koje se na probama i nastupima godinama nije odvajao. Predvodili su povorke dječjih smotri, plesali. Najviše o čemu je Lovro pričao bila je upravo glazba. U prvom razredu osnovne škole postao je najmlađi član tamburaške sekcije Kulturno-umjetničke udruge Zvon. Držao je u ruci tamburicu, a za oko mu je zapela violina. Rekao je doma: “Mama, buš me upisala u violinu?” Mama se nasmiješila i potvrdila. Krenuo je u treći razred osnovne i paralelno u prvi razred Umjetničke škole Miroslav Magdalenić u Čakovcu. Mlada profesorica Doroteja Božić približila mu je taj instrument. Zavolio je violinu iznad svega. Danas, kad je iza njega pet razreda osnovne škole i tri glazbene te stotinjak nastupa - to bi izgledalo sasvim normalno da priča nema nastavak.

VODITELJ, GLUMAC, PJEVAČ, KARATIST, NOGOMETAŠ

Lovro se tijekom svih tih godina, osim sviranja tamburice, violine i sintesajzera, pojavljuje kao voditelj, glumac, pjevač i recitator. Ali ipak mu je najdraži nastup na malom festivalu MEF 2009. godine. Osim toga, Lovro voli sport - od malih nogu igrao je rukomet i vježbao karate u kojem je stigao do narančastog pojasa. Kasnije se, zbog poklapanja obveza, prebacio u nogometnu ekipu NK-a Spartak u Maloj Subotici u kojoj i sada trenira.

MINISTRANT, PJEVAČ CRKVENOG ZBORA, PUTNIK

Misu nedjeljom ne propušta, a kako i bi kad godinama ministrira, a u posljednje vrijeme pred prepunom crkvom čita poslanice. Pjeva u crkvenom zboru, a vikendima uglavnom putuje ili je na utakmicama i priredbama. Ima sreće što putuje sa svima, pa je proputovao Hrvatsku i mnoge zemlje Europe, a posebno ga se dojmilo  putovanje u Tunis s mamom i svojom omiljenom sestričnom Petrom koja mu je uzor u učenju. Njegov tempo gotovo je nezaustavljiv, pa u prijevozu pomažu djed Josip i baka Katarina. Lovro najčešće uči po parkiralištima jer drugačije ne ide. Zbog brojnih aktivnosti, ne želi dovesti u pitanje hoće li ga mama ispisati s jedne od njih. 

UČENJE NA PARKIRALIŠTU

Nezamislivo mu je bez svega što voli, zato najčešće uči pod pauzama i u svim uvjetima - dok čeka trening ili probu. Sve razrede završio je s čistom peticom. Radi sebe, a posebno radi mame koja misli da je znanje najvažnije. On stigne sve. Iako je navršio 12 godina, obvezno ujutro pročita prve vijesti na teletekstu, juri na nastavu, poslije škole vježba violinu, trči na trening, probe, igra igrice i druži se s prijateljima.
Ovako svestranog, obožavaju ga i prijatelji, a posebno djevojčice. Uz zvuke Mozarta i Haydna, stigne obavljati i kućanske poslove koje ne izbjegava. U rijetkim slobodnim trenucima pogleda neki film.

UMJETNIČKA DUŠA

Slušajući klasičnu glazbu, kaže mama, doživi je do te mjere da ponekad i zaplače. Posebna je umjetnička duša koju prožima vlastiti svijet stvaralačke ljepote. Kad nastupa, ne voli da je mama u prvim redovima i da budno pazi na njega. Voli svoju umjetničku slobodu koja se iz njega bez treme oslobađa pjevanjem i svirkom, lijepim govorom i pokretom. U stotinjak zajedničkih i solo nastupa, publiku nikad nije razočarao. Na njegove premijerne nastupe ide cijela obitelj koja mu pomaže da živi i stvara u zdravoj okolini.

GLAZBA I SAMO GLAZBA 

Sad upisuje četvrti razred violine. U svom uređenom prostoru isključi se iz stvarnosti kako bi napunio baterije za idući dan. Gleda u svoje prste koji mu, otkad zna za sebe, govore da je glazba njegova budućnost i život.
Zinka Čižmešija