Maja Lesar - fotografkinja iz Šenkovca

Iako je zagrebački Fakultet političkih znanosti upisala vođena željom da diplomira novinarstvo, naša sugovornica Maja Lesar iz Šenkovca posvetila se nečem što se (ne)izravno može povezati s pozivom koji joj, zasad ipak, nije suđen. Fotografija je posljednjih godina njezina ljubav i posao, a sve zahvaljujući prijateljstvu s Mijom Vukelić iza kojeg je Maji ostalo ono najbolje - spoznaja da je fotografija umjetnost koja ju je dotakla u važnom periodu života.
Maju je ovdašnja javnost svojedobno upoznala i kao građansku aktivisticu, što ona odlučno odvaja od politike i smjera koji u tom smislu drži njezin otac Dragutin Lesar.
- Sklonost ka fotografiji u meni je pobudila moja pokojna prijateljica. Njezin stil života i pozitivni stavovi bili su inspirativni, a time i rad na fotografiji. Zahvalna sam joj na tome - kaže Maja Lesar.
Kako je to prije šest godina počelo?
- To počne tako da prvo kupite najobičniji digitalac, što sam i ja učinila iz puke radoznalosti. Nastavila sam sa složenijim aparatima i poigravanjem na temu. Danas volim fotografiju koja nije posve obična.
Počeli ste studirati novinarstvo nakon srednje škole, ali niste dovršili studij...
- U Graditeljskoj školi završila sam za građevinskog tehničara u visokogradnji i potom upisala Fakultet političkih znanosti, ali nisam diplomirala iz više razloga. Moram priznati da mi nije žao što to nisam privela kraju, no, sigurna sam da ću s vremenom upisati studij. To će vjerojatno biti u inozemstvu, a smjer će odgovarati mojim preferencijama u datom trenutku.
Živite s roditeljima?
- Da, s mamom Anicom i ocem Dragutinom za kojeg bih voljela da se češće vidimo.
Nemirna duša
Opredijelili ste se za fotografiju, živite li od tog posla?
- Zasad još ne posve. Posvetila sam se fotografiranju, ali rekla bih - poluprofesionalno jer od toga još uvijek ne mogu živjeti. Nadam se da s vremenom hoću. Još uvijek izučavam to područje, konzultiram literaturu i profesionalce. Od velike mi je pomoći u početku bio Vjeran Žganec Rogulja. Za njega mogu reći da mi već dulje vrijeme pomaže jer stalno istražujem. Nemirna sam duša, lutam svuda, puno me toga zanima.
Kako dođete do poslova?
- Dobro pitanje. Na razne načine (osmijeh). Prvo sam krenula s najobičnijim oglasom, a onda i putem referenci, što je zapravo najbolji način.
Što fotografirate u poslu, a što privatno?
- Volim umjetničku fotografiju, detalje, neobičnosti. Spontano ih primjećujem, a doživljaj prenosim na fotografiju. Poslovno radim sve, od obiteljskih događanja do izrade booka (knjige osobnih fotografija, op.a.) ljudima kojima je to oblik preporuke za posao, poput manekena, primjerice. Nedavno sam s Radom Šerbedžijom postigla načelni dogovor da se sretnemo u Zagrebu. To će mi biti izazov.
Što će Vam susret s filmskom zvijezdom značiti u profesionalnom smislu?
- Fotografirat ću ga privatno, u privatnim izdanjima, mimo oka javnosti. Sada ću raditi s njim, a potom, nadam se, i s glumcima s kojima on surađuje. Više od toga zasad ne mogu najaviti.
Svećenikova djeca
Ivan Maloča angažirao Vas je na snimanju filmske fotografije za Svećenikovu djecu, film koji je postigao izuzetnu gledanost. Recite nam malo o tom svom poslu.
- Ova suradnja na filmu proizašla je iz moje ambicije. Ne odustajem od onoga što zacrtam i stotinu zatvorenih vrata ne obeshrabruje me. Dakle, Ivan Maloča iz produkcijske kuće InterFilm koja je snimala Svećenikovu djecu, ponudio mi je da radim s njima nakon što je vidio moje radove. Što da vam kažem, nisam razmišljala ni sekunde, prihvatila sam odmah.
Iskustvo?
- Najljepše moguće. To je drugi svijet. Kazališna i filmska fotografija smjer je u kojem sam krenula. To želim raditi. Zanimljivo je to što se, kad na koncu pogledate film i povučete paralelu s fotografijom koju radite tijekom snimanja, pitate - kako je nešto uopće nastalo, a da ste toga bili gotovo nesvjesni?
Naime, fotografirati iza scene posve je druga perspektiva od one koja je finalno na filmu. Fascinanto iskustvo.
Što je važno dobiti na fotografiji?
- To je prepušteno meni samoj i mom osjećaju. Nemam šefa koji diktira pravila, osim možda uputa da se koncentriram na scene koje su u filmu važne. Lijepo je i to što živite s cijelom ekipom na setu. Glumci su nevjerojatni kad se uživljavaju u uloge. Sjednete na kavu s njima ujutro i već krenu s pripremom za snimanje. To izgleda malo čudno, ali naviknete se. Predivan svijet koji vrijedi upoznati.
Živite na relaciji Šenkovec - ...?
- Na relaciji s cijelom Hrvatskom i Slovenijom.
Nedavno ste sudjelovali u projektu City Volunteers u Mariboru. I inače volontirate?
- Da, volontiram. U dosta sam projekata volontirala u Čakovcu i Zagrebu, a ovo u Mariboru bilo je baš lijepo iskustvo. Volim volonterstvo i često sam u projektima koje smatram društveno korisnima. Ovaj mariborski bio je u okviru statusa Grada - Europske prijestolnice kulture. Iz toga će proizaći i dio moje izložbe fotografija s obzirom da sam u Mariboru fotografirala tijek projekta.
Izložba? Hoćemo li ju vidjeti i u Čakovcu?
- Još sam uvijek u fazi dogovora, no, plan je da postav bude u Mariboru, Zagrebu, Varaždinu i Čakovcu polovicom godine. Ne mogu govoriti precizno niti sa sigurnošću najaviti.
Kako Vam izgleda dan?
- Svaki je drugačiji. Kad ne fotografiram, onda čitam, lunjam, budem kod dečka, putujem. Uvijek nađem i način da nešto legalno zaradim (osmijeh) jer neovisnost mi je svojstvena.
Popis stanovništva
Rado spominjete svoj rad na popisu stanovništva 2011. Zašto ga izdvajate?
- To mi je bilo genijalno iskustvo. Zahvalna sam što sam bila u prilici raditi taj posao. Iako sam radila i po 14 sati dnevno, radila sam s guštom.
Ne zbog statistike, već zbog ljudskih priča koje sam slušala. Svaka kuća ima svoju. Sretala sam osobe koje nisu imale ni za hranu, pa sam ih obišla i naredni dan. Od suza i neimaštine do domova u kojima vlada blagostanje. Ta svijest o krajnostima fascinantna je, vi novinari ju imate. Neprocjenjivo je bogatstvo imati tu širinu spoznaje.
Gdje sebe vidite u budućnosti?
- Volim Hrvatsku, ali smatram da u njoj nema perspektive. Barem ne u dogledno vrijeme. Ovdje se osjećam zarobljenom. Imam prijatelje koji su obrazovani, a dugo su bez posla. U profesiji fotografkinje mislim da mi izostanak fakultetske diplome neće igrati nikakvu ulogu.
U umjetnosti su izvorni talenti bit stvari, onda ih je važno nadograđivati ako se želite razvijati, a ja se želim. Nije isključeno da ću upisati neki studij tijekom određenog vremena, najvjerojatnije u inozemstvu.
Aleksandra Ličanin