MARIJA NOVAK, ČUVARICA TRADICIJE IZ TURČIŠĆA

I žene iz Domašinca i Turčišća osjetile su potrebu i želju da se okupe radi druženja oko zajedničkih skonosti prema ručnom radu, ali i drugim oblicima kulturne djelatnosti - zato su osnovale Udrugu Potočnica. Marija Novak iz Turčišća, rodom iz Domašinca, među aktivnijim je članicama. Svoje snage ona je u prvom redu posvetila čuvanju tradicije, i to ponajviše kad je u pitanju odjeća.
Njen je ponos (a i “Potočnica” se time “štima” na svojim izložbama) ženska nošnja iz ovog kraja koju je sama morala dijelom rekonstruirati. Marija se profesionalno bavi udomiteljstvom. To je posao koji svakako traži predanost, ali kad obveze to dopuštaju prepušta se svojoj ljubavi prema starinama. Otkuda posvećenost nečemu što je nestalo iz naše svakodnevice, pitali smo Mariju u razgovoru koji je iz priče o njenom radu prerastao u prisjećanje na to kako je nekad bilo i kako sačuvati svijest o tome. Marija kaže:
- Oduvijek sam imala sklonost prema ručnom radu u svim tehnikama vezanim uz tekstil, u šivanju, vezenju, kukičanju, ali i u papiru. Samouka sam švelja, nisam te vještine učila u školi, nego su one naslijeđe od majke Barbare Hamer i bake Franciske Furdi. Svoj prvi rad napravila sam još kao vrlo mlada djevojka. U jesen, kad bi se završilo s komušanjem kukuruza, a bližili se Sisveti, od krep papira radilo se vijence za križeve. Potom bi se u jedanaestom mjesecu radilo tzv. partice, ukrase od cvijeća koje se stavlja pred križno drevo. Meni je to dobro išlo, tako sam postala svjesna da to mogu. Ljubav prema starinama naslijedila sam od majke i bake, danas već pokojnih dvadesetak i tridesetak godina. Sad sam se tijekom jeseni i zime vratila tome - za Sisvete sam napravila partu za križ na groblju, mislim da se ljudima dopao, a pred kraj godine i particu za Božek, kako se reklo, a vijenac od krep papira za raspelo u kući.
Marija sama neke detalje ističe kao značajno među onime što je napravila. Jedan je “pleček”, to je vezen rukav, dio ženske nošnje.
- Napravila sam ga pred desetak godina. Šogorica mi je donijela zavjese na rubljenje, a ja sam vidjela da je uzorak materijala čipkan gotovo jednako nekim uzorcima plečka koje sam vidjela na fotografijama. Zatražila sam da mi ustupi višak materijala. Ona mi ga je dala, a ja sam ga iskoristila za pleček. Originalni uzorak starog nisam imala, to je otišlo, pokopano je sa starim ženama - po nekadašnjem običaju da za pokop ljudi budu opravljeni u najbolje što imaju. Nekadašnji uzorci i nisu bili uniformni, pleček se razlikovao od plečka, ali ovo što sam napravila vrlo je blisko onome što sam vidjela na slici. Ovdje je tradicija i da se mlade djevojčice pred-školskog uzrasta uz fašnjak oblače u male snehice, a ja sam još sredinom sedamdesetih počela rekonstruirati nošnju i sredinom osamdesetih napravila prvi pruslek, odnosno prsluk, za kći Dijanu. Nekako je to preraslo u odluku da postupno kompletiram nošnju za odraslu ženu, da se to otrgne zaboravu. Prema onome što mogu vidjeti da folkloraši nose na svojim nastupima, ta se rekonstrukcija ne radi baš temeljito. Imam tzv. zamužnu bijelu opravu - to su djevojke nosile na vjenčanju, ali se dijelove i kasnije korisitilo. Čine ju pečnica, fertuf, koji je moj rad, kao i pleček, zatim kikla, odnosno suknja, koja je majčina, te ukras za glavu.
Njega sam napravila prema sjećanju. Stalno mi je pred očima bila slika iz djetinjstva - negdje sam ga vidjela i po svom znanju rekonstruirala. Onda mi je u ruke došla knjiga Lucije Krnjak Moja baština i u njoj, kao dobar primjer nekadašnje nošnje, fotografija snimljena na jednom davnom vjenčanju u Domašincu. Odmah sam prepoznala podsnehalju i devera - bili su to moja majka Barbara i otac Mijo. Ona je na glavi nosila ukras. Preko zime sam od lana napravila i nošnju za svakodnevicu. Time sam se dosta približila kompletiranju nošnje. Sad moram promisliti što mi je sljedeći zadatak.
Tekst i snimci
Dražen Kovač