Pijanisti su dosljedni i predani kao sportaši

- Da bi se smjelo vjerovati da ste dobar pijanist, svakako treba vježbati tri sata dnevno. Možda i više, što ovisi o tome pripremate li koncert, hoćete li na njemu izvoditi novi program ili već uvježban i sl. Pijanisti u tome nisu manje dosljedni od onih koji se ozbiljno bave sportom – tako na naša pitanja odgovara Igor Horvat (23), glazbenik iz Čakovca, s kojim smo razgovorali pred koncert što ga je, 18. listopada održao u Čakovcu. Igor je (još) jedan od niza mladih glazbenika iz Međimurja koji u svom talentu imaju uporište za ambiciju da izbore mjesto pod svjetlima svjetskih pozornica. No, u jednom je i poseban: ima dvostruki dar - i pijanistički i onaj za solo pjevanje. Publiku koja je potpuno ispunila dvoranu Scheierove zgrade oduševio je izvedbom djela za klavir iz klasičnog repertoara J.S. Bacha, L. van Beethovena, Blagoja Berse i Ferencza Liszta, ali i otpjevavši solo pjesme Frana Lhotke Kalinskog i Benjamina Brittena. O svom akademskom putu Igor kaže:
- Osnovnu glazbenu školu u kojoj su me vodile Nada Varga i Lea Šantek završio sam u Čakovcu. Zatim sam u Varaždinu završio srednju glazbenu školu u klasi Predraga Šanteka, a i solo pjevanje u klasi Darije Hreljanović. Nakon toga sam na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji upisao studij klavira kod profesora Đorđa Stanettija. Pretprošle sam godine kao stipendist programa europske studentske razmjene Erasmus otišao u Beč, na studij klavira na Akademiji za glazbu i scenske umjetnosti kod profesora Noela do Carmo Floresa i Jana Jireceka von Arnima i pred mjesec dana završio sam preddiplomski studij. U pjevanju sam napravio stanku od tri godine - glasu se mora dati predah, da sazrije. Sada studiram solo pjevanje na Konzervatoriju privatnog sveučilišta u Beču, kod Ute Schwabe, prof. Pohađao sam i niz seminara, za pijaniste i za pjevače, na kojima sam također puno naučio. Ističem onaj za lied pijaniste, za sviranje u pratnji solo pjevača, kod Dunje Vejzović, prof. Bio je tu još niz učitelja, a svima sam zahvalan, ne ističem nikoga posebno.
Ozbiljnu međunarodnu karijeru vjerojatno će se moći postići tek koncentrirajući se ili na pjevanje ili na klavir. Pitamo Igora čemu više naginje.
- Ne znam, budućnost će pokazati. Ne želim se vezati ni uz neko određeno mjesto. Bit ću tamo kamo me put nanese, zasad je to u Beču.
Majka Nina Knežević po struci je liječnica, a otac Josip Horvat radi kao stručnjak za zaštitu na radu u Zavodu za javno zdravstvo. Oboje su “muzikalni”, no, ni oni ni bilo tko drugi iz obitelji nije se glazbom i bavio.
- Čuo sam da je jedna prabaka, koju ja nisam sreo, svirala klavir, ali je to sve. Ne znam odakle ljubav prema njemu, nego samo da me od svih instrumenata upravo klavir najviše privlačio još od djetinjstva, a izbor je pao kad sam imao 10 godina. Nitko me pritom nije usmjeravao, ali su roditelji pomogli podrškom. Isto je i s pjevanjem - oduvijek sam volio pjevati, već kao dječačić kod kuće, kaže Igor.
Nema ni posebnih uzora, ni slavnih baritona kad je riječ o pjevanju, ni pijanista s kojima bi se htio izjednačiti ili ih i nadmašiti u umijeću. Je li to znak da Igorov dar dolazi kao znak volje više sile koja sama izabire one koji će biti sposobni izraziti se glazbom kao izrazom božanskog u našim životima? Nadamo se da će Igor imati uspjeha u traženju odgovora - kamo ga god put nanese.
Dražen Kovač