Pozornica 30.12.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:13.

STJEPAN HORVAT, glazbeni pedagog iz M. Središća

Murskosredišćanin Stjepan Horvat (55) do sada je u svojoj karijeri glazbenog pedagoga iz triju međimurskih osnovnih škola (Štrigova, Sveti Martin na Muri te Vratišinec) izveo 33 generacije. Tkanje njegova života čine rafinirane niti glazbe koja je još odmalena postala svjelost koju je slijedio.
- Još kao osnovnoškolarac, postao sam zainteresiran za glazbu te naučio svirati harmoniku. Kasnije sam upisao i Srednju glazbenu školu u Varaždinu u kojoj mi je prvi instrument bio truba, a više obrazovanje stekao sam u čakovečkoj Pedagoškoj akademiji u glazbenom smjeru. Naučio sam svirati i klavir te žičane instrumente, no i danas mi je žao što se klaviru u mladosti nisam više posvetio. Nekoliko različitih instrumenata predstavlja osnovu znanja svakog školovanog glazbenika i bez toga nije ni moguć prijenos znanja. Upis na Pedagošku akademiju bio je prekretnica u mom životu: trebalo je odlučiti - hoću li svirati u orkestrima ili ići u glazbene pedagoge. Nikada nisam požalio što sam na tom životnom raskrižju odabrao upravo ovaj put. U prvoj školi u kojoj sam radio, u Štrigovi, upoznao sam i svoju suprugu Mariju koju je posao nastavnice geografije i povijesti iz rodne Slavonije doveo u Međimurje. Danas imamo dvije kćerke - Valentinu i Martinu te desetomjesečnog unuka Karla koji je trenutno centar našeg svijeta. Kćerkama sam tijekom njihova odrastanja ostavio izbor vlastitog životnog puta i nisam ih nagovarao da to bude baš glazba. No, obje znaju svirati, poznaju note, iako je starija Valentina arhitektica, no mlađa je u prosvjeti, pa joj ta glazbena naobrazba dobro dođe - priča Stjepan Horvat.
IZAZOVI
Naš sugovornik i danas živi za glazbu i brojni angažmani ga ne umaraju. Naprotiv, izazov su!
- Kad glazba ovlada čovjekom, vrlo se često javlja problem značajne odsutnosti od obitelji. Ako nema suradnje i razumijevanja - nema ni glazbe među supružnicima i(li) njihovom djecom. Imao sam sreću što me na mom putu uvijek pratilo razumijevanje supruge. Tako je i danas, kad uz svakodnevni posao u dvije škole, sa Zlatkom Bacingerom vodim tamburaše u HKUD-u Sveti Martin. Istovremeno, radim s nadarenom vokalnom skupinom i tamburašima u svetomartinskoj školi, te sa zborom u Vratišincu. Dvije godine uvježbavam i crkveni zbor mladih Anđeli mira u Podturnu. Taj zbor me oduševljava marljivošću i predanošću. Vrlo su redoviti na probama i daju sve od sebe, pomažući pri tome jedni drugima. Oduševljava me atmosfera koju tih tridesetak osnovnoškolaca i srednjoškolaca stvara oko sebe - dodaje Stjepan koji je, uz sve nabrojene aktivnosti, nekada radio i sa zborom u Štrigovi, svirao orgulje u crkvi u Murskom Središću, zatim 8 godina bio kantor u svetomarskoj crkvi, a zatim i u vratišinečkoj. Kad se sva ta obuzetost glazbom svede na nabrajanje, teško se čuje polifonija koju ovaj čovjek živi:
- Glazba mi je dala puno radosti. Darovala mi je prijatelje za cijeli život, darovala mi osmijehe mojih sadašnjih i bivših učenika koje susrećem na ulici.
SVI VOLE PJEVATI
Kad se nađe pred učenikom koji nema sluha, a silno bi želio pjevati ili svirati, iskusan pedagog ne posustaje:
- Prvo što svakom djetetu pokušavam ugraditi u svijest jest činjenica da se radom može jako puno postići, da se marljivošću mogu premostiti i neki, eventualni, nedostaci. Ako je dijete dovoljno zainteresirano, svako može naučiti pjevati i(li) svirati. No, u usporedbi s prošlim vremenima, generacije se jako mijenjaju jer odrastaju u drugačijim uvjetima. Učenici s početka moje karijere bili su vrlo uporni, ali su im uvjeti rada bili puno lošiji i skromniji nego je to danas, kada je sve dostupnije. Tehnologija je toliko napredovala da, primjerice, ima učenika koji, zahvaljujući računalima, nauče svirati iako uopće ne poznaju note. Tome se treba prilagoditi.
DUHOVNA
GLAZBA HRANI DUH
Niz godina uz orgulje i duhovni repertoar koji je izučavao i uvježbavao Stjepanu je ostavio mir u srcu koji ne može postići niti s jednom drugom vrstom glazbe:
- U kvalitetnoj glazbi teško izdvajam vrstu koja mi je najdraža. Lakše bih odgovorio na pitanje koju vrstu glazbe ne volim. Ne volim slušati novokomponirane pjesme. Ipak, najviše radosti i mira pronalazim u duhovnim skladbama i najradije ih izvodim. Zato mi posebno zadovoljstvo pričinjava kad tu sklonost uspijem prenijeti i na mlade - kaže Stjepan Horvat. U svojoj je karijeri oštrim sluhom imao prilike osjetiti kako ga pojedini učenici nadmašuju:
- Što čovjek tada osjeti? Osjeti ponos. Zato što tako zapravo kod talentirane djece treba i biti. Uvijek učitelju ostaje uspomena da je dio svog znanja ugradio u put tog uspješnog čovjeka.
Sva djeca vole predmet zvan “glazbeni”. Vole ga jer nije matematički hladan i zahtjevan. A Stjepan nam kaže da “matematika” na kraju ipak - vreba. Ali, učitelja:
- U mom se predmetu javlja problem postavljanja kriterija. Istina je da velika većina djece vole glazbeni, vole pjevati - jer se vole veseliti. I svi za tu radost vole dobiti i peticu. Činjenica je da je u nekim drugim predmetima mojim kolegama lakše ocjenjivati i uklopiti se u shemu kriterija, no u glazbenoj kulturi to je nešto zahtjevnije - dodaje Stjepan koji je u svom srcu svakom svom učeniku upisao peticu, usprkos tome što je imenik možda preslikao i koju drugu brojčicu.
Željka Drljić

Izvor: 2905