SUSRETI: Zlatko Jambrović

Dugo je, danas umirovljeni policijski djelatnik, 53-godišnji Zlatko Jambrović iz Strahoninca „tražio sebe“. No, dočekao je vrijeme u kojem kreativne sposobnosti i snove iz djetinjstva pretvara u javu.
- Sjećam se da sam još kao osnovac bio prvi kada su se u školi priređivale izložbe učeničkih radova. Nijedna nije prošla bez mene, odnosno većeg dijela mojih radova iz likovnog i tehničkog odgoja. Bio je to rezultat moga talenta koji su isticali ondašnji učitelji i usmjeravali me u neku umjetničku školu. To se, nažalost, nije dogodilo. Zaposlio sam se sa 17 godina. Više su me privlačili ceste, vozila - konkretno kamioni, pa sam, čim sam stekao uvjete, pronašao zaposlenje u čakovečkom Transportnom poduzeću čijim sam vozilima bivšu državu prešao uzduž i poprijeko - priča Zlatko Jambrović.
Dvorište našeg sugovornika puno je njegovih rukotvorina, a spokojnoj atmosferi pridonosi kamenjar kojim teče voda. Početkom 90-ih Z. Jambrović napušta posao vozača i odlazi u Ministarstvo unutarnjih poslova u kojem je proveo najteže dane stvaranja države. S obzirom da ga je u mladosti najviše privlačilo crtanje po promatranju, posvetio se crtanju ugljenom, mahom motiva mrtve prirode. Privlačile su ga i povijesne građevine, pa tako iz tog opusa ima više desetaka crteža koje je pokušavao prodavati po čakovečkim manifestacijama, znancima, prijateljima, zainteresiranima.
- Osjeća se teška financijska situacija, pa veći dio mojih radova danas „čami“ u kutijama. To me ne sputava te stvaram i dalje - kaže Zlatko i pokazuje nam tek započet model stare brodice imena Santa Maria. Do sada ih je napravio šest, od kojih su neke “otplovile” i u inozemstvo.
- Težak je to i mukotrpan posao - od nabave građe, do tokarenja svakog djelića na tom plovilu. Jedino minijaturne topove nabavljam u jednoj specijaliziranoj trgovini u Splitu. Posebno sam inspiriran kada im crtam jedra, a nađe li se vremena, gotove brodice i naslikam na papir. Za ta povila teško nabavljam nacrte, pa dosta toga „proizvodim“ u svojoj glavi. Za izradu je potrebno od pet mjeseci do godine dana. Najintenzivnije radim u jutarnjoj samoći - kaže Zlatko.
Naš sugovornik 4 je godine i član dramske sekcije KUD-a Strahoninec.
- I tu nalazim svoje zadovoljstvo. Sretan sam kada se nađem sa svojom glumačkom družinom u koju me „stjerala“ supruga Biserka. Glumim karakterne uloge i u djelima koje izvodimo najčešće sam strog, tvrdoglav, starinski japa - kaže.
Dodaje da je mirovinu jedva dočekao, ali sa strahom što će i kako će u njoj biti. Sada mu je ona najljepša jer jedva čeka svitanje i buđenje kreativne snage.
Zlatko je otac triju kćeri - Martine, Zlatke i Božene, te sina Nikole kojim se posebno ponosi jer je već šestu godinu pripadnik čakovečke Zrinske garde, pa nije mogao odoljeti da i njega ne ovjekovječi na jednom od najdražih crteža. Ima petero unučadi, među kojima i Zaru, učenicu 4. razreda, za koju kaže kako je od djeda naslijedila umjetnički „štih“, pa mu je želja da jednoga dana nastavi tamo gdje će on stati.
- Bom, deda - obećala je djevojčica, pokazujući nam djedove radove koji joj se najviše sviđaju.
Mladen Grubić