Alenka Novak: Ne mogu zamisliti život bez pomaganja ljudima

Pribislavčanka Alenka Novak zaslužila je županijsku nagradu Zrinski za životno djelo: gotovo da nema humanitarne akcije, vježbe vezane uz zaštitu i spašavanje te napose krizne situacije u našem kraju u kojima posljednjih gotovo 20 godina nije sudjelovala. Umirovljena viša medicinska sestra doista je zaštitni znak humanitarnih i zdravstvenih akcija u Međimurju, a za svoj je angažman ove godine dobila najviše priznanje Međimurske županije - nagradu Zrinski za životno djelo. Gospođa Novak uz ostalo je članica Interventnog tima za krizne situacije Gradskog društva Crvenog križa Čakovec, niz godina obilazi vrtiće, te osnovne i srednje škole prenoseći mladima znanja o pružanju prve pomoći. Već dugo, redovito Pribislavčanima  mjeri tlak i razinu šećera u krvi  pa je i dobitnica općinske zahvalnice  kao i priznanja za volonterski rad u Međimurskoj županiji za 2015. godinu.

U rijetkim trenucima kad nije na terenu gospođu Novak posjetili smo u Pribislavcu iz kojeg, kaže nam na početku razgovora, inače nije rodom. - Majka, Slavonka bila je prosvjetarka pa smo ovisno o njenom radnome mjestu seljakali. Rođena sam u Puli, a u Pribislavec smo doselili 1961. godine. Tu sam završila i osnovnu školu, srednju u Varaždinu, a višu medicinsku u Zagrebu. Radni vijek  provela sam na različitim odjelima u čakovečkoj bolnici - od kirugije do mjesta glavne sestre stomatološkog i na kraju dermatološkog odjela. Humanitarnom radu posvetila sam se nakon nažalost preranog umirovljenja zbog spleta životnih okolnosti. Počelo je s pripremanjem ekipa prve pomoći za natjecanja, a onda smo edukacije počeli organizarati diljem Međimurja. Najljepše je raditi s vrtićkom djecom.

Zanimljivo im je dok dođemo s lutkom za oživljavanje, a ono što govorimo upijaju poput spužvica. U sklopu redovnih školskih programa nema edukacija o prvoj pomoći pa je to dodatan razlog zašto obilazimo i škole. Najvažnije mi je naučiti ljude kako si samopomoći i kako nekome pomoći jer se nesreća može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Jednom se i ovdje ispred zgrade u kojoj živim dogodila prometna nesreća. Čovjeka je udario auto, gušio se. Skočila sam i vjerojatno mu spasila život, priča nam Alenka Novak.

POPLAVE I IZBJEGLIČKA KRIZA

Niti na tren nije dvojila ni kad je 2012. godine naselje Pušćine pogodila poplava. -Bili smo prvi    dok je voda bila u kućama još do koljena. Mnogi nisu bili ni svjesni što se događa. Ljudima smo dostavili dezinfekcijska sredstva, hranu i pitku vodu. Za poplava kod Goričana volonteri koji su gradili zečje nasipe maltene su skapavali od žeđi dok im nismo dostavili vodu, prisjeća se. Najteže joj je ipak bilo, ističe, 2015. godine kad su u Međimurje stigle tisuće izbjeglica.

- Do tada smo takve situacije gledali samo na televiziji. Interventni tim Crvenog križa dočekao je već prvi vlak u Čakovcu pun djece, žena, osoba s invaliditetom. Najstresnije je bilo nekoliko dana kasnije kad su autobusi s izbjeglicama bili zaustavljeni u Trnovcu. Cijeli je dan lijevala kiša, prematali smo djecu, dijelili im deke, putem medija apelirali na građane da doniraju hranu. Tih smo dana kući došli eventualno na pola ili sat vremena, malo predahnuli pa natrag. No, to je moj život i pomaganje ljudima me ispunjuje, naglašava gospođa Novak koja je istinsku ljubav prema ljudima prenijela i na djecu pa joj u svim aktivnostima pomažu kćer Miroslava i sin Hrvoje.