Alois (Peter) Stipetich Godenzi: Peru je zemlja krajnosti, prekrasnog krajolika i dobrih ljudi

Čovjek s dva imena i dva prezimena. Tako bliski prijatelji u šali predstavljaju Aloisa (Petera) Stipeticha Godenzija, pedesetdevetogodišnjeg Peruanca koji većinu svog života živi u Čakovcu. Peruanac hrvatskih korijena rođen je u gradu Chimbote (izgovara se Čimbote), a u Hrvatsku je došao za vrijeme studija.

- Tata mi je bio Hrvat, podrijetlom iz okolice Gospića. Nakon rata otišao je u Peru, ondje upoznao moju majku i osnovao obitelj. Nakon što sam završio srednju školu postavilo se pitanje gdje ću studirati. Tata je imao dosta rodbine u Varaždinu pa smo brat i ja odlučili doći u Hrvatsku na studij, prepričava naš sugovornik koji je završio ekonomiju na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike. Početna ideja bila je vratiti se u rodni kraj po završetku studija, no, ona se izjalovila iz, kako Alois objašnjava, vrlo jednostavnog razloga – statistike. - Položio sam ispit iz statistike na fakultetu i društvo me pozvalo da odemo proslaviti. Završili smo se u Maloj Subotici, naselju za koje dotad uopće nisam čuo. Ondje sam upoznao svoju današnju suprugu Danicu, s osmijehom na licu prisjeća se naš sugovornik kojeg je ljubav dovela u centar Međimurja-Čakovec.

Nakon toliko godina provedenih u Međimurju, Alois Čakovec smatra svojim domom. Ovdje je sa suprugom Danicom osnovao obitelj, dobio kćeri Moniku i Vanesu, vodi nekoliko uspješnih poslova – praonicu za deke i poplune, prodaju uređaja za grijanje i strojeva za branje voća, a u slobodno vrijeme sudjeluje u brojnim društvenim aktivnostima. Dugi niz godina pjeva u Zboru Josip Štolcer Slavenski Čakovec, svira gitaru, aktivno se bavi ronjenjem, a u jedan od svojih poslova ubraja i posao turističkog vodiča. Cijeli njegov život je u Međimurju, ali srce ipak vuče rodnom kraju te ga neizmjerno ispunjavanju povremeni posjeti Južnoj Americi.

PUT U ZAVIČAJ

Posljednji put posjetio je svoju domovinu prije tri mjeseca, s 11-godišnjom unukom Kleom Puškadija. Nakon dugih devet godina ponovo je osjetio svoj rodni kraj te se s putovanja vratio prepun dojmova i utisaka koje s puno žara prepričava.

- Puno toga se promijenilo, ali ključne stvari su ostale iste. Peru je država krajnosti. Ima ljudi koji imaju strahovito puno novaca i žive bogovski do onih koji žive u siromašnim nastambama. Srednjeg sloja ima jako malo. Svaki grad ima izuzetno prekrasan i neizmjerno ružan dio, objasnio je naš sugovornik pokazujući fotografije drastičnih suprotnosti naspram kojih Međimurje izgleda idilično. Za razliku od Hrvatske u kojoj je također u velikoj mjeri prisutna korupcija, ona je, po Aloisovu mišljenju, u Peruu doslovno na svakom koraku, a sve učestalije pljačke izazivaju osjećaj nesigurnosti.

'ŠMRKLJI' NA MENIJU?

Peru ima i svojih lijepih i zanimljivih strana. Jedna od njih je prekrasan krajolik koji oduzima dah. Ljudi su prijazni i prisni ljudi, jako opušteni i vole se šaliti. Peruanska kuhinja također je nešto što valja okusiti. - Klima u Peruu je takva da se jede puno voća i ribe, a sve namirnice su svježe, a ne smrznute ili dimljene, ističe naš sugovornik te navodi niz egzotičnih namirnica i jela zanimljivih naziva.

- Naša najbolja i najpoznatija poslastica je cuy (kuj) koje potječe još od doba Inka. To je zapravo zamorac koji mnogima na prvi pogled djeluje odbojno jer nalikuje na štakora. Zapravo je jako ukusno i hrskavo, naglašava Alois ne susprezući osmijeh na licu.

Voće spada u posebnu kategoriju jer u Peruu uspijevaju vrste za koje Hrvati nikada nisu čuli, a još manje probali. - Postoji jedno voće koje ja zovem šmrklji jer doista tako izgleda. Zelene je boje i vuče se u nitima. Svima kojima dajem da to okuse savjetujem da probaju, ali nek' pritom žmire. Okus ih oduševi, ali izgledom uopće ne djeluje primamljivo, nasmijano je opisivao Peruanac.

Još jedna od zanimljivosti o svojoj domovini koju Alois posebno akcentira odnosi se stanovništvo. Broj stanovnika u Peruu, za razliku od Hrvatske, u stalnom je porastu.

- Kad sam odlazio iz svog rodnog grada 1974. godine imao je 60 tisuća stanovnika. Danas ima 500 tisuća, iznosi Alois te dodaje da je takva brojka rezultat velikog broja doseljenika. Na naš upit ima li među njima i Hrvata, Alois odgovara da u Peruu većinom žive potomci Hrvata koji su se uputili u prekooceansku potragu za poslom.

- U mom rodnom gradu Chimboteu jako je razvijeno ribarstvo. Tamo se dnevno ulovi 50 000 tona ribe, koliko se u Hrvatskoj ulovi za godinu dana. Upravo jedna od najpoznatijih tvornica za proizvodnju ribljeg brašna nosi ime Hayduk. Njezin je vlasnik porijeklom s Korčule. U samom centru Lime postoji klub Dubrovnik što pokazuje da i tamo ima hrvatskih korijena, zaključio je naš sugovornik.

NEMA BOLJEG OD MESA Z TIBLICE!

Iako se danas može smatrati pravim Međimurcem, Alois se još uvijek dobro sjeća svojih prvih susreta s hrvatskom kulturom. Neke od anegdota, kaže, pamtit će cijeli život. - Nije mi toliko smetala promjena klime, bez obzira što potječem iz obalnog dijela Peruu gdje se temperature ne spuštaju ispod nule. Bilo mi je teško naviknuti se na novu sredinu, jezik i hranu, objašnjava Alois. Naš jezik danas govori savršeno, ali dodaje da prvenstvo u izražavanju ipak ima njegov materinji jezik - španjolski.

- Bilo je teško naučiti hrvatski, a kajkavski je posebna priča. Sjećam se da sam kao student došao u Čakovec prodavati voće i povrće i jedna gospođa zamolila me da joj dam vugorke. Nisam znao što to znači pa sam pogađao i na sreću pogodio odmah ih prve, ispričao je Alois prisjećajući se još kajkavskih izraza kojima i dan danas lomi jezik. Najveći kulturni šok bio je prijelaz s peruanske na hrvatsku, odnosno međimursku kuhinju.

- Najčudnija mi je bila masna i sirova hrana kao što su slanine na kruhu, meso iz tiblice, špek, kobasice. Na početku to nisam mogao jesti, a danas se ne mogu zaustaviti, nasmijano prepričava Alois. Jedan poseban specijalitet kojim Međimurci vole mastiti brk – sarmu, kušao je već u Peruu. Kao malom dječaku ostala mu je u sjećanju kao jelo koje smrdi po prljavim čarapama, a danas je, kaže, obožava.