Čakovčanin Željko Šinko: Niti u mirovini nemam mira bez papira!

Čitav svoj radni vijek, gotovo puna četiri desetljeća, Čakovčanin Željko Šinko (64) proveo je u čakovečkoj tiskari Zrinski. - Kad toliko godina provedeš okružen papirom, hoćeš-nećeš, zavuče ti se pod kožu, smije se ovaj inženjer grafike dok nas upućuje u detalje svog nesvakidašnjeg hobija, koji je - nije teško pogoditi - također vezan uz papir.

U mirovini se otisnuo u umjetničke vode, no svoja djela ne stvara potezima kista, nego - komadićima papira. Tehnikom papir-kolaža stvara portrete, prikaze morskih bića i razne druge motive, koristeći pritom tisuće i tisuće papirnatih komadića otrgnutih iz reklamnih letaka. - Ja sam vjerojatno jedini koji kataloge ne bacam, nego ih još i skupljam. Zna se dogoditi da u nekom letku pronađem jednu specifičnu nijansu koja mi je potrebna za neku veću površinu i trebam puno primjeraka, pa ih onda skupljam po zgradama.

Nekad čak odem i u poslovnicu trgovačkog lanca čiji je to letak, pa me prodavači čudno gledaju govoreći mi da je ta akcija već prošla. Kad zamolim sina Borisa da mi donese primjerke iz svoje zgrade, on mi obično veli: Stari, ti si lud! - priča nam Željko.
Ponosna na tatu zato može biti kćerka Tanja, inženjerka ekologije zaposlena u Ministarstvu zaštite okoliša u Zagrebu. Željkov hobi, uz veliku količinu papira koji će, umjesto u smeću, završiti u okviru i kao ukras na zidu, zasigurno nosi i ekološki predznak.

Sve je počelo s unukom

Tehnika papir-kolaža nije, pojašnjava Željko, u svijetu neuobičajena, njome se bavi velik broj umjetnika čija djela čak iz dvije nerijetko prelaze i u treću dimenziju. On sam, dodaje, tek je početnik, a i stvarati je počeo sasvim neplanirano.

- Prije godinu, dvije godine bio sam na rehabilitaciji u specijalnoj bolnici za kožne i reumatske bolesti u Ivanić-Gradu, vrijeme nije bilo baš lijepo, gradić je malen i trebalo mi je nešto da popunim vrijeme. Imao sam svoju pješačku turu do jedne trgovine, tamo sam uzeo reklamni letak i nekako spontano, prema fotografiji koju sam imao spremljenu u mobitelu, krenuo trgati papiriće i izrađivati portret unuka Simona. Nisam svojima ništa govorio, a kad sam se kući vratio s gotovom slikom, ostali su paf, prisjeća se.
Stigao je uz terapije započeti i rad na autoportretu, a kad se vratio kući, kraćenje vremena pretvorilo se u pravi pravcati hobi. Dosad je izradio desetak slika, a svaka veličinom i tehnikom nadmašuje onu prethodnu - posljednji rad koji krasi zid obiteljske kuće za odmor na Krku veliki je šareni triptih s motivom ribe, a trenutačno je posvećen svom najvećem djelu dosad - prikazu rive s usidrenim čamcima. Rado izrađuje i čestitke za članove svoje obitelji - na taj način dodatno ‘brusi’ tehniku, a nešto što je sam izradio i čemu je posvetio svoje vrijeme već je poklon za sebe.

Preciznost

Svakom radu, i malom i velikom, prethodi minuciozna priprema - odabir motiva, izrada predloška u računalnom programu, odabir letaka i priprema papirića - svaku nijansu sprema u posebnu omotnicu, a kao stručnjaku za papir, posebno su mu važne i njegove tehničke značajke - smjer vlakana, gramatura, poroznost kako ne bi propuštao ljepilo, je li premazan ili nije... Ističe i da preferira letke jednog stranog trgovačkog lanca, a nije zgorega, smije se, i što katkad, tražeći baš određeni tonalitet boje, naleti na pokoju akciju.

Priznaje i da je velika picajzla - takav je, kaže, karakterno, no stvar je i profesionalne deformacije - savršenu preciznost i posvećenost i najmanjem detalju razvio je uz svoj posao.

- U Zrinskom sam prošao 12 radnih mjesta, a započeo sam s reprofotografijom koju sam i diplomirao na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Proces je to u kojem se ilustracije i fotografije pripremaju za tisak. Imali smo ogromnu kameru za projiciranje s tzv. leica formata, a filmovi su se osvjetljavali i razvijali u potpunom mraku. U takvim se uvjetima, u tim velikim prostorijama, svaka stvar mora nalaziti u milimetar na istome mjestu, podučio me tome majstor koji me obučavao jer ne možete po mraku pipati i tražiti što vam treba. Devedeset posto posla bila je čista pedanterija, pojašnjava Željko.
Prošao je tijekom 40 godina sve proizvodne procese u tisku, bavio se i grafičkim dizajnom čestitki, pozivnica, memoranduma i logotipova, osmišljavao je i radio izvedbenu pripremu, a posljednjih 25 godina proveo je na radnome mjestu direktora nabave. I sve to u jednoj tvrtki, pa u šali kaže da oko izračuna njegove mirovine i nije bilo previše posla jer je radnu knjižicu krasio tek jedan jedini žig. Jedini prekid bio je početkom ‘90-ih godina prošloga stoljeća, kad je s vojskom međimurskih branitelja krenuo u obranu domovine.

Kreativni džumbus

Danas Željko Šinko uživa u zasluženoj mirovini, vrijeme uglavnom provodi s unukom, a kad supruga Marina ode na posao, dnevnu sobu pretvara u atelje, svoj mali kreativni džumbus. Stvara, dodaje, tijekom zimskih mjeseci, dok se ljeti okreće izradi mozaika od benkovačkog kamena na vanjskim zidovima kuće na Krku. Iako se nakon svih tih godina poželio odmaknuti svoje papirnate svakodnevice, ipak nije od nje uspio pobjeći. No, rad s papirom sad ga ipak smiruje i postao je njegova, dodaje uz smijeh, svojevrsna osobna terapija.