Devedesetsedmogodišnja Anastazija Ludaš: Lepo mi je živeti, sam da sam 10 let mlajša!

Lepo mi je živeti, sam da bi bila deset let mlajša, kazala nam je kroz smijeh nevjerojatno živahna Anastazija Ludaš – Kotoripčanka koja će u ožujku 2017. godine navršiti punih 98 godina, a koju smo posjetili zajedno s načelnikom Kotoribe Ljubomirom Grgecom i njegovim zamjenikom Robertom Ujlakijem. I tamošnji općinski čelnici svake godine uoči Božića obilaze svoje starije sumještane te im poklanjaju paket sa živežnim namirnicama.

Gospođa Anastazija, rođena Trstenjak, što nam je naglasila da napišemo jer je u mjestu živjela još jedna žena istog imena i prezimena Ludaš, unatoč poodmakloj dobi, živi sama, potpuno je pokretna, tek nešto slabije čuje, a dovoljno je nekoliko minuta razgovora s njom i svakome postaje jasno koliko u njoj još ima životne energije. Razgovorljiva i srdačna te izrazito dobrog pamćenja, gospođa Anastazija na početku nas je posjeta vratila u prošlost.

Rođena je 16. ožujka 1919. godine u obitelji sa šestero braće i sestara. Još je samo ona živa. Cijeli je život bila domaćica te radila na poljoprivredi, a kao i mnogi Kotoripčani, i njena je obitelj preživljavala baveći se košaraštvom. Izuzetak je bilo razdoblje 2. svjetskog rata kad je neko vrijeme radila kao kućna pomoćnica kod jedne bogate zagrebačke obitelji. Još se točno sjeća ulice i kućnog broja kuće u kojoj je radila.

PRIJATELJEVALA S JOŽOM HORVATOM

Njen suprug Stjepan preminuo je 1985. godine, a dandanas glavni su joj oslonac kćeri Emilija Horvat i Katarina Radmanić koje žive nedaleko od nje. Ima četvero unuka – Miljenka, Željka, Anđelka i Đurđicu te praunuke Dijanu, Mihaela, Karla, Denisa i Anu. Baka Anastazija u mladosti je prijateljevala i s proslavljenim kotoripskim književnikom i moreplovcem Jožom Horvatom, a nećak joj je poznati hrvatski svećenik pater Tonči Trstenjak. Dio šire obitelji živi i u Americi. Bila je i dugogodišnja članica KUD-a Kotoriba čiju nam je zahvalnicu ponosno pokazala.

NE PROPUŠTA NIJEDAN BROJ LISTA MEĐIMURJE

U današnje vrijeme njena dnevna rutina pak je, kako su nam ispričale kćeri, sljedeća: Ustaje oko osam, a onda si skuha čaj ili belu kavu, obavi sitne poslove po kući, a onda ide kod nas na ručak. Ljudi nas znaju pitati, pa zakaj baku ne denete v dom, no ona se ne da, lijepo joj je kod kuće, kažu Emilija i Katarina, a čim su to izrekle i gospođa Anastazija je potvrdila, uskliknuvši: Dok morem bum doma, moja kućica moja slobodica!

Skoro smo zaboravile reći. Svaki nas tjedan podsjeti da slučajno ne zaboravimo kupiti list Međimurje pa je i dobro informirana o svemu što se događa. Da bolje vidi čitati kupile smo joj povećalo, kazale su nam pri kraju posjeta kćeri. Kako nas je dočekala, naša domaćica, gospođa Anastazija, tako nas je i ispratila – iskrenog i otvorenog srca, uz poruku da se vidimo dogodine.