Svakodnevica 05.05.2016. 11:25. Zadnja izmjena: 05.05.2016. 11:35.

Sveti Juraj u Trnju

Ivan Frančić, nekadašnji gastarbajter: Radio sam u Berlinu, ali istočnom

Međimurje je gastarbajterski kraj, mnogo je onih koji su kruh svagdašnji zarađivali u inozemstvu, godinama, čak desetljećima. Našlo bi se tu svakakvih priča, a ona koju ima Ivan Frančić iz Svetog Jurja u Trnju, umirovljeni građevinar, svakako je jedna od neobičnijih. Radio je u Njemačkoj, ništa čudno, radile su tamo još tisuće Međimuraca, ali u zemlji podijeljenoj na dvije države on je radio u obje – takvih nije bilo puno. Završio je 1972. godine Školu za obrazovanje kadrova u privredi u Čakovcu, ne treba ju brkati s kasnijim ŠUP-om, upozorava, bilo je to radničko sveučilište u Starom gradu, uz rad se osposobljavao za tesara, već je bio zaposlen u nekadašnjem GK-u.

Svoj trag je kao tesar ostavio na starijoj zgradi naše bolnice, zgradi Međimurske banke te nizu hotela koje je Kombinat podigao diljem Jadrana, kaže. Poslije toga priča postaje neobična. - Ubrzo sam se zaposlio u tvrtki Vegrad iz Velenja, kao njezin radnik sam u Austriji proveo dvije godine, a onda 1978. godine krenuo u Njemačku demokratsku republiku, ili istočnu Njemačku, prvo u Halle an der Saale, pa u Magdeburg, Dresden i na kraju 1979. godine u istočni Berlin. Tu smo radili kao kooperanti švedske tvrtke na betonskim i konstrukcijskim radovima na podzemnoj garaži na Alexanderplatzu, i na hotelu Palace. Već sam bio izvan svoje osnovne struke, u Vegradu sam postao VKV tesar i u Njemačkoj bio brigadir, a ne neposredni izvršilac.

Treba podsjetiti, a mlađe upozoriti, da je do 1990. godine Europa bila podijeljena na dva vojno-politička bloka, režimi u onom istočnom ograničavali su osobne slobode, a ovaj istočnonjemački je po tome bio među oštrijima. Iskustvo iz istočne Njemačke zato je poprilično drukčije od onog iz zapadne. Ivan priča: - Išao sam na nogometnu utakmicu kad je berlinski Dynamo bio domaćin Crvenoj zvezdi, jednom ranije i u Dresdenu kad je tamošnji Dynamo ugostio Partizana. U Berlinu me od nogometa više zanimala arhitektura, htio sam razgledati stadion koji je u Hitlerovo vrijeme podignut za Olimpijske igre 1936. godine. Bila je prilika jer je igrao jugoslavenski klub, ulaznicu sam dobio posredstvom naše ambasade, nije se moglo naprosto otići na blagajnu i kupiti ju, niti se na stadion moglo doći izvan ograničenog vremena organiziranih posjeta.

Istočni se Nijemci nisu mogli kretati po volji, trebalo je imati dozvolu za kretanje, ako je bilo razloga za to. Većina ih nije vidjela znamenitosti grada. Ono vrijedno, nasljeđe povijesti, bilo je koncentrirano u centru, uz granicu, gdje smo i mi bili, a i novija reprezentativna gradnja, poput naše, da je se vidi s druge strane zida. Ostalo je bilo skromnije i oronulo. Ja sam tu bio u prednosti pred domaćima, imao sam dozvolu koja mi je davala i veću slobodu jer sam kao brigadir nekad nosio i dokumentaciju naših radnika u ambasadu.

Ivan je išao i u zapadni Berlin, ne samo zbog toga što bi htio vidjeti i drugi dio grada.
- Morao sam preko da bih nabavio zagrebačke novine, u ambasadi su primali samo beogradske, Politiku, Borbu i Sport. I zato je osim pasoša trebalo imati dozvolu za kretanje. Granične kontrole bile su stroge i vrlo detaljne, zato bi prelazak kod Brandenburških vrata potrajao, u koloni se čekalo po tri sata, i u pješačkoj i u automobilskoj, a na samoj granici se moralo ispuniti iscrpan upitnik i izdržati ispitivanje – još dva sata. Idući puta nije pomoglo što sam već prelazio granicu, sve iznova.
I noćni život je u Istočnom Berlinu skroman, puno slabiji nego bi se očekivalo od ovakvog velegrada. Ivan je ipak imao i privatni život. - Upoznao sam djevojku, zvala se Silvia Zeugner, radila je u policiji, službi za strance, tamo sam ju sreo. Među sjećanjima iz Istočne Njemačke je izlet u odmaralište blizu Jene, išao sam tamo s njom. Odmarališta su bila dobro uređena, u tome su imali dobar standard.

Veza nije nadživjela Ivanov boravak u istočnoj Njemačkoj

- Bilo je lijepo, ali oboje smo bili svjesni ograničenja, ona nije mogla u Jugoslaviju, ja nisam namjeravao ostati u istočnoj njemačkoj. Rastali smo se kao prijatelji, a jednom sam je kasnije sreo u Mađarskoj, kamo je mogla kao turistica.

Nakon završetka posla u istočnoj Njemačkoj Ivana je kao građevinara put vodio, sada samostalno, na egzotično mjesto, od 1982. do 1985. godine bio je u Iraku. Irak nije stran Međimurcima, na poslu koji su zajednički izvodile njemačka i švedska kompanija uz Ivana je bilo još desetak Međimuraca. - Radili smo blizu sirijske granice, iračko-iranski rat je već trajao, ali je naše gradilište bilo izolirano i mi odsječeni od informacija i nesvjesni toga da opasnost nije daleko. Radili smo na postrojenju za proizvodnju umjetnih gnojiva, za koja se kasnije čulo da su zapravo osnova i za proizvodnju bojnih otrova. Zanimao sam se kasnije i prema informacijama koje imam, to je bilo jedno od postrojenja koja su zapadne sile razorile u prvom zaljevskom ratu.

Nakon Iraka Ivan je opet išao u Njemačku, ovaj puta zapadnu, a onda i ujedinjenu. 

- Radio sam i za jednog vlasnika španjolskih restorana koji je trebao unutarnje uređenje svoja dva lokala u Stuttgartu i jednog u Esslingenu. Zbog prirode tog posla usavršio teracersku tehniku i vještinu fasadne dekoracije. One mi sad dobro dođu u uređenju moje kućice, tu u Svetom Jurju. Ivan ističe da je puno naučio surađujući sa stručnjakom za unutarnje uređenje, Španjolcem iz Barcelone, grada Antonija Gaudija – bio je pravi umjetnik, kaže Ivan. Poznavaoci arhitekture će u osebujnoj vanjštini Ivanove kuće, po kojoj se izdvaja u mjestu, osjetiti utjecaj glasovitog katalonskog arhitekta - on nije slučajan.

Iz albuma uspomena iz DDR-a: s djevojkom Silviom Zeugner i njenim roditeljima u odmaralištu blizu Jene