Ivan Novak iz Ivanovca: Drvenim igračkama priča o prošlosti novim generacijama

- Godine 2004. doživio sam prvi moždani udar. Nisam htio samo sjediti, misliti na bolove i žaliti se na zdravstveno stanje. Odlučio sam da ću početi nešto raditi, nešto što neće biti fizički preteško. Uzeo sam drvo u ruke i počeo ga oblikovati, započinje svoju priču Ivan Novak (83) iz Ivanovca koji zadnjih 13 godina umirovljeničke dane najradije provodi u radionici, izrađujući drvene makete. Nakon radnog vijeka u tekstilnoj industriji u kojoj se bavio obradom kože njegova nova ljubav, sasvim slučajno, postao je drugi materijal - drvo. Prvi komad koji je oblikovao bila je replika starog mlina na kojem je kao dijete pomagao svom ocu Franji. Kasnije su ideje dolazile same od sebe. - Puno toga se promijenilo, puno toga danas više nema, a djeca i mladi ni ne znaju kako smo nekad živjeli. Još uvijek imam u glavi slike naših međimurskih grunti, kako se oralo, vlačilo, uzgajalo životinje, koji su se alati koristili, kako su ljudi živjeli, radili... Te slike su moja inspiracija i prema njima radim, priča nam sugovornik, ustrajan čuvar međimurske baštine.

U njegovoj kolekciji maketa koje oživljavaju svakodnevicu negdašnjeg ruralnog života nalazi se sve što je jedno starinsko imanje nekad imalo - od selske hiže s kocima i štalom, drvenih kola s jarmom, tački, kukuružnjaka, preše za grozdje, plugi i ornici, brane, kolovrta i zdenca na čigu do koleslina kojim su se mladenci vozili na vjenčanje. 
Makete, kaže, radi po sjećanju, bez nacrta i posebnih alata. Bušilica, mali cirkular, gletva, brusni papir i nožić jedina su pomagala kojima ideju pretače u stvarnost.

NIKAD VIŠE NA IZLOŽBE

- Nekad smo se supruga Ana (80) i ja bavili poljoprivredom, obrađivali smo zemlju i uzgajali domaće životinje, da si malo doštukamo budžet. Prostore u kojima smo držali slamu, kukuruz i životinje pretvorio sam u svoju radionicu, dodaje umirovljeni Ivanovčanin. Ondje godinama marljivo i samozatajno izrađuje svoje rukotvorine, daleko od oka javnosti i znatiželjnih pogleda.

Medijsku pozornost, kao ni javnu pohvalu nikad nije tražio jer sve što radi, ističe, radi za sebe i svoje nasljednike. Ipak, njegova je kolekcija predmeta uspjela - barem nakratko, ugledati svjetlo dana. - Sestrična moje supruge nekoliko me godina nagovarala da izložim svoje radove. Stalno sam ju odbijao, ali onda sam naposljetku pristao te prije nekoliko godina sudjelovao na izložbi u Ivanovcu. To mi je bilo prvo i zadnje izlaganje. Zamislite što se dogodilo! Zamalo sam ostao bez svog koleslina! Jedan ga je dječak htio ukrasti, ali - nasreću, uspjeli smo ga spriječiti, priča naš sugovornik.

- Ljudi ne shvaćaju da se ručni radovi gledaju očima, a ne rukama. I moji unuci i praunuci žele se igrati mojim rukotvorinama kad dođu u posjet, ali zato sam svakom od devet unuka i deset praunuka napravio šamlek i tačke, a praunuci zipku. 
Tako su moji radovi na sigurnom - izloženi na stalku u hodniku, kaže kreativac iz Ivanovca.

BIT ĆE I KRAVA I KONJA...

Posljednjih nekoliko mjeseci naš sugovornik ne izlazi pretjerano iz kuće niti izrađuje svoje rukotvorine. Zadesio ga je još jedan moždani udar, treći u nizu. - Ovaj je bio najteži dosad. Teže hodam, nemam ravnotežu i ruke mi drhte. Ali, pozitivno razmišljam... nekako će biti. Oporavit ću se do proljeća i onda idem ponovo u radionicu, optimistično dodaje.

Nakon mlina i koleslina koji su bili najzahtjevniji pothvati pred sebe je postavio novi izazov. - Želja mi je napraviti dvije krave koje će vući kola i dva konja koja ću upregnuti za koleslin. Još samo da to izradim... onda je moja priča o prošlosti potpuna, kaže nam Ivanovčanin.