Ivan Novak iz Knezovca: Radim punom parom da iza sebe nešto ostavim

Premda iza sebe već ima 76 ljeta, strojevi u kolarskoj radioni Ivana Novaka iz Knezovca - jednog od posljednjih kolara u Međimurju, i dalje rade punom parom.

-Stalno delam. To je meni gušt. A kaj bum drugo? Z ženom bum se svadil? Ovak se manje vidimo i rajši se imamo, nasmijano pripovijeda I. Novak. Supruga Marija, već navikla da njezin suprug u radionici provodi cijele dane, u šali dodaje da svoju radnju napušta samo kad se poskrivečki ušulja u podrum da bi u predahu od posla popio koji gemištek. Marljiv kolar i stolar iza sebe ima 56-godišnje iskustvo, ali o stavljanju ključa u bravu i potpunom prestanku rada ni ne pomišlja.

- Radim cijeli svoj život i radit ću dokle god ide. Nakon 40 godina rada došao sam u penziju. No, ja to volim zvati zaslužnica. Znate, postoje penzija, mirovina i zaslužnica. U penziji su ljudi koji su to kupili novcem. U mirovinu idu bolesni ljudi koji više ne mogu raditi, nego moraju mirovati. Zaslužnicu pak ste sami zaslužili svojim dugogodišnjim radom, mudro objašnjava naš sugovornik.

Svoje prve kotače izradio je davne 1960. godine, a osim kotačima cijeli se život bavi preradom drva. - Po zvanju sam kolar, ali po zanimanju drvoprerađivač tako da radim sve što ima veze s drvetom. Znam napraviti što god treba – kola, tačke, telige, stolove, stolice, štokarline, stepenice..., nabraja iskusni majstor.

Kako njegov zanat ne bi potonuo u zaborav, unazad nekoliko godina sudjeluje na manifestacijama na kojima prezentira svoje radove. - Svima je moj štand, osobito na čakovečkom Porcijunukulovu, uvijek među najzanimljivijima. Stanu, razgledaju i postave neko pitanje. No, slabo kupuju. Ljudi jednostavno nemaju novaca. Na manifestacijama, organizatori najavljuju stare zanate na sva zvona, no, uistinu nas nitko ne cijeni, kaže naš sugovornik.

Starom zanatu podučava unuka Filipa (14). -Pokazuje malo interesa, ali kaže da mu je ipak drže šrafiti šrajfe, nego raditi s drvetom, pa će vjerojatno upisati školu za automehaničara. Kad mene jednom ne bude, sve će se raspasti. Zato sad puno radim da ostavim nešto za uspomenu, nasmijano poručuje Ivan Novak.