Kad bolest odnosi zdravlje, a ostavlja siromaštvo!

Četrdesetjednogodišnja Vesna Vnuk iz Pribislavca do 2000. godine život je nosila na vlastitim leđima, ne dopuštajući da joj rane tuge i poraza uspore korak. Tu godinu dočekala je u Njemačkoj u kojoj je radila kao glavna kuharica u jednom grčkom restoranu.
- Tada je moja kćerka bila mala i živjele smo solidno od mog rada iako sam u Njemačkoj boravila bez radne vize. Vlasnici restorana u kojem sam radila postali su naši prijatelji i danas smo ostali u kontaktu. Iz tog sam vremena ponijela znanje njemačkog i grčkog jezika koje sad, zapravo, nemam gdje iskoristiti. Život je tekao mirno sve dok nisam napipala kvržice na vratu. U Njemačkoj nisam bila osigurana i morala sam se vratiti u Hrvatsku na pregled. Uskoro mi je dijagnosticiran rak štitnjače. Prošla sam dvije operacije, jednu u Zagrebu, drugu u Čakovcu, te ciklus zračenja koji sam teško podnijela. U to smo doba kćerka i ja živjele kod moje sestre u Pribislavcu. Uz moju sestru, pomaže mi i brat koji živi u Sloveniji. Bez njih bismo vjerojatno bile na rubu gladi. Sestra, brat i ja ukupno imamo 5 curica i trudimo se da i naša djeca ostanu povezana. Ostali smo bliski još od djetinjstva i zajedno prebrodili gubitak roditelja u mladost. Mama i tata umrli su u jednoj godini. Liječenje mi je bio najteži period: borba za život trajala je do 2002. godine i bila je mučna. U naslijeđe mi je ostavila nešto neprocjenjivo: otvorila mi je oči i otada svaki novi dan dočekujem s radošću, bez obzira na teškoće koje me pritišću. Pogledam u nešto lijepo: u lice svog djeteta, u njezina prekrasna maštanja koja dijeli sa mnom...
Tijekom dugotrajnog liječenja potrošila sam svu ušteđevinu. Pobijedila sam rak, ali sam ostala bez sredstava za život te sam se 2003. godine morala obratiti Centru za socijalnu skrb. Od tog vremena živim od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Zbog posljedica bolesti izdano mi je rješenje o radnoj nesposobnosti te se mjesečno moja trinaestogodišnja kćerka i ja provlačimo s 1.125 kuna socijalne pomoći plus 340 kuna dječjeg doplatka, a u Općini Pribislavec izašli su mi u susret te mi dodatno mjesečno pomažu sa 150 kuna, koliko plaćam za struju i vodu u ovoj kući u kojoj živimo već sedam godina. To je kuća mog bratića koji mi ju je ustupio i na toj sam pomoći zahvalna bratiću i njegovoj supruzi. No, doći će vrijeme kad će ljudi poželjeti prodati taj grunt ili nešto drugo učiniti s njim, a drugi problem je što je zbog dotrajalosti kuća postala opasna - priča Vesna pokazujući bore starog objekta.
SEDAM GODINA BEZ KUPAONICE
Kućicu su nagnule godine. Pukotine i uleknuća odavno propuštaju vlagu, kiše plaču po zidovima, a pogled na stanje krovišta ledi krv u žilama. Stanje električnih instalacija opasno je. U kući Vesna i njezino dijete koriste skučenu sobicu i kuhinju te hodnik. Bez kupaonice žive 7 godina...
- Kupamo se kod moje sestre koja živi u blizini. Meni to i ne bi tako teško palo... navikla sam na svašta, ali mi je žao zbog djeteta. Ona je djevojčica u osjetljivim godinama koja se, kao i svaka druga njezina vršnjakinja, voli urediti. Ne srami se moje dijete ovog našeg siromaštva. K nama stalno dolaze njezine prijateljice jer je vrlo društvena. Trenira odbojku, članica je ovdašnjeg vatrogasnog društva, odlikašica. Ona je moj ponos i moja snaga. Previše se teških iskustava i spoznaja slilo u njezinih 13 godina: znam da se boji da me ne izgubi i, iako je moja bolest prošlost, još uvijek joj je kao prijetnja izvijena nad srcem. Morala je preboljeti i to što je se otac odrekao i što ne mari za nju. Nekad mi se čini da je čak preozbiljna za svoje godine jer ima trenutaka u kojima ona tješi mene. Da je nemam, sigurna sam da mnoge teške trenutke ne bih ni mogla iznijeti na svojim leđima. Pitate me što mi najviše treba? Treba mi sigurnost za nju. Dobro joj ide u školi i često mi govori kako želi nastaviti školovanje u Ekonomskoj školi, a potom na fakultetu. Ne znam hoću li to moći financijski izdržati, a ne mogu prihvatiti opciju da svom djetetu ne mogu pružiti obrazovanje. Kad zapadnem u to razmišljanje, moja kćerka mi kaže: “Mama, nemoj brinuti. Studirat ću u Čakovcu ili Varaždinu, da ti ne bude preskupo.” Kad mi je to rekla, pomislila sam - ne treba dijete tješiti roditelja, već obrnuto. Zato sam se odlučila na ovaj, za mene iznimno težak, korak - istup u javnosti. Jedini način da trajno riješim svoj egzistencijalni status jest da imam svoj krov nad glavom. Budemo li se prisiljene iseliti iz Pribislavca, to će vrlo loše utjecati na moje dijete. Ovdje ima društvo, prihvaćena je i voljena. U Pribislavcu, u Ul. Zrinskih, gdje živi moja sestra, imam dio grunta koji mi pripada i do kojeg je dovedena osnovna infrastruktura - vodovod i električne instalacije. Na tom bih gruntu željela podići malu kućicu. No, to nikada neću moći bez pomoći drugih - kaže Vesna.
DA SE NE BOJIŠ, MAMA...
Vesnino lice odjednom obasja osmijeh... otvori vitrinu, potom dlan...i pokaza mi prsten. Nije iskovan od zlata, već od čiste ljubavi:
- Kćerki dajem po 20-ak kuna za užinu i ona je mjesecima odvajala pomalo od tog iznosa da meni kupi kakav skroman poklon za Božić. A ovaj prsten mi je kupila kad sam išla na jedan manji operativni zahvat. Rekla mi je: “Mama, to ti je kaj te ne bu strah.”
NA JASTUKU MAŠTE
U maloj dnevno-spavaćoj sobici, na večer majka i kćerka ostaju same.
- Katkad razgovaramo o tome kako bi bilo lijepo kad bih mogla podići malu kuću. Zajedno maštamo kako ćemo je urediti, a ja joj pričam o njezinoj sobi koju nikad nije imala... - kaže tiho majka koja svom djetetu pred san šapatom daruje nadu u dobrotu koja ga čeka pod nebom.
Željka Drljić

Temelj sna
San Vesne Vnuk i njezinog djeteta treba pretvoriti u čvrst temelj, u mjesto koje će postati dom i sigurnost. Jedno srce može iznjedriti plemenitost, a puno njih - može mijenjati svijet. Donacije za Vesnu Vnuk (u građevinskom materijalu, opremi i sl.) moguće je dostaviti na adresu Zrinskih 4 u Pribislavcu (gdje živi njezina sestra), a novčane donacije mogu se uplatiti putem Vesninog računa pri Hrvatskoj poštanskoj banci (6764 5903 0247 1415) broj rn. 3208277710.
- Zahvaljujem listu Međimurje što nam na ovaj način pomaže u nastojanjima da poboljšamo život naše sumještanke i dođemo do trajnog rješenja. Općina Pribislavec u prvoj će fazi pomoći oko rješavanja projektne dokumentacije i vjerujemo da ćemo zajedničkim snagama te odjekom u javnosti doseći cilj - kaže načelnica Općine Pribislavec Višnja Ivačić.
- Svakako je trajno rješavanje problema najbolja opcija i Zavod za socijalnu skrb uključit će se i u ovoj situaciji. U dogovoru s načelnicom Općine Pribislavec, vidjet ćemo u kojem trenutku i s kojim oblikom pomoći ćemo mi participirati - pojasnila je ravnateljica Zavoda za socijalnu skrb Suzana Belović.