Konjički klub Zrinski: Uz konje i rad s njima ljudi postaju bolji i svjesniji pravih vrijednosti

Iako u Međimurju postoji dugačka tradicija konjičkoga sporta – još je početkom 20. stoljeća u čakovečkoj vojarni bila stacionirana vojna konjica, a sve do '60-tih godina natjecanja i utrke organizirale su se pod okriljem tadašnjeg Konjičkog kluba Graničar, danas je konjička aktivnost svedena tek na nekoliko zaljubljenika u ove plemenite životinje. Prvi među posljednjima je Čakovčanin Antonio Korpar (40), osnivač i motor Konjičkog kluba Zrinski Čakovec. Iza sebe ima bogatu karijeru ispunjenu brojnim uspjesima i nagradama, usponima i padovima, no nakon godina iznimnog angažmana, ulaganja, educiranja i promocije ovog sporta, i on se našao jednom nogom na izlasku. Pokreće ga još samo, kaže, čisti entuzijazam.

'Zaraza'

- To je jednostavno 'zaraza'. Još sam kao dječak kod bake na selu najprije jurio u staju s konjima, i nisam se te 'zaraze' nikad riješio. Klub je osnovan 1993. godine, natjecao sam se 15 godina, pobjeđivao, padao, lomio kosti... nikad nije bilo lako, ali preživjeli smo i razna seljakanja, sami 17 godina organizirali turnir u preponskom jahanju podno Staroga grada Zrinskih i to s minimalnim sredstvima. Skrasili smo se napokon na ranču u Nedelišću prije nekoliko godina, ali nakon dugogodišnjeg napora bez ikakvog povrata uloženog, bojim se da smo došli do ruba, govori Antonio.

Kap je već prelila čašu, dodaje, pa je konje htio podijeliti i spakirati kovčege i krenuti put Njemačke ili Austrije, gdje bi se njegovo znanje i iskustvo znali cijeniti. No, plemenita grla nitko nije želio preuzeti, osim za pod nož, na što nije mogao pristati. Nije se svoje 'zaraze' uspio 'izliječiti', pa je i danas posvećen konjima smještenim na ranču, nekolicini klupskih, nekima privatnih vlasnika, i voditelj je svih jahačkih programa, kako rekreativnih, tako i terapijskih i sportskih, te škole jahanja.

- U tom se smjeru trebaju dalje razvijati konjičke aktivnosti i rad s konjima, ta načela treba promicati kroz udruge i specijalizirana gospodarstva, u suradnji sa stručnim institucijama. U tom slučaju mijenjali bismo svijest ljudi i mogli bismo ju jače preusmjeriti u razvoj konjičkog svijeta. To su ideje i vizije koje nastojimo promicati na našem ranču u Nedelišću, ističe Korpar. 

Na leđima legendarnog Nobilisa

Najživlje tamo bude vikendima, kad se okupe mladi jahači, zaljubljenici u konje i u jahanje. - Oduvijek sam htjela jahati, to je vjerojatno san svake djevojčice. Želim se usavršiti, jednog se dana možda okušati i u natjecanju, a posebno me privlači to što svaki konj ima svoj karakter, baš poput ljudi – ako se privikneš na jednog, drugi ne mora biti takav, ističe Čakovčanka Dora Držanić Vukina (24).

Hrvoja Vargeka (18) iz Strahoninca zatekli smo na leđima legendarnog Nobilisa, pastuha od njega starijeg pet godina, najtrofejnijeg međimurskog konja, koji još uvijek iznenađuje snagom i formom. - Pa, Nobilis zna više od mene, smije se mladi jahač, veliki zaljubljenik u životinje.

Uz konje Hrvoje, Dora i drugi članovi kluba ne uče samo pravilno držanje i tehniku, nego i ophođenje s ovim životinjama i samu pripremu, od hranjenja do čišćenja boksova. Upravo je kod tog posla Antoniju najpotrebnija pomoć, jer složene aktivnosti zahtijevaju isključivo timski rad uz silna odricanja. - Ljudski je resurs kod nas najveći problem, ne može sve biti na leđima jednog čovjeka, a trenutno jest. Nažalost, sve je to povezano s novcem, zaključuje, ne želeći puno razmišljati što bi sve mogao kad bi se za konjičke aktivnosti izdvajao barem djelić novca koji završava u budžetima drugih sportova ili društvenih potreba.