Mijo Sirc iz Turčišća jedan je od preostalih majstora izrade lafri

Poklade, po domaće “fašnik”, “fašnjak” ili slično, kako se već gdje kaže, za nas Međimurce imaju poseban značaj – važan su dio našeg etnokulturnog nasljeđa, a zbog svoje izvornosti i važan dio našeg doprinosa hrvatskoj etnokulturnoj tradiciji. I naši običaji u tome su raznoliki, ali vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo da su najjači simbol međimurskog fašnika lafre iz Turčišća. Običaj treba i održavati i s materijalne strane, lafre treba izrađivati, a jedan od svega dva majstora je Mijo Sirc, umirovljeni bravar iz Turčišća. Rekao nam je:

- U vještinu kopanja, kako u Turčišću zovemo dubljenje drveta koje će postati maska, uveo me ujak Ivan Lacković. On ih je radio, ja svraćao k njemu i pomagao mu, a on me promatrao pa rekao - "imaš rukicu kak za doktora, ti buš me zamenil". Ali su onda došle školske obveze, otišao sam u Maribor u srednju školi i onda na posao u Njemačku. Prvu svoju masku izradio sam 1972. godine, star 21 godinu, na dopustu uz novogodišnje praznike. Običaj je nalagao da svaka kuća ima masku i moj je nećak navaljivao da mu napravim jednu, tako sam napravio svoju prvu i osjetio da me nešto vuče k tome.

Za radnoga vijeka u Njemačkoj nije se mogao puno posvetiti toj sklonosti i za to je vrijeme nastalo tek nekoliko maski, ali u posljednjih desetak godina u mirovini radio je puno, sad za sobom ima sedamdesetak lafri i zato autoritet iskustva. Suvremenici su mu bila još dva majstora, sad već pokojni Ivan Lepen i Ivan Mihalec - Rajsek, koji je zbog zdravlja morao smanjiti aktivnost. Odgovornost osiguranja maski za Kulturno umjetničku udrugu "Lafra" sad je isključivo u Mijinim rukama.

- Prvi ključ za dobru masku je sušenje. Osnovno dubljenje i grubu obradu treba obaviti odmah, u svježem drvetu, ali onda to treba posušiti, najbolje je prirodnim putem, što traži dva do tri mjeseca. Forsiranje sušenja grijanjem nosi visok stupanj rizika od pucanja. To i ograničava broj maski koje se može napraviti u godini na šest do sedam. Standardno se koristi vrba, ali je lipa kvalitetnija. Ali danas već ne možete tek tako doći do vrbe, i za to treba ugrabiti priliku, a kamoli do lipe. Druga je teškoća što je danas gotovo nemoguće doći do materijala za rogate maske, bilo do kravljih rogova, bilo kozjih ili ovnovskih. U Njemačkoj nije bilo problema, pomagao bi mi naš čovjek koji je bio šef u klaonici, a i nisam puno radio. Sad nemam uspjeha ni kad se raspitujem u Bosni, kod rodbine i znanaca svoje supruge. Zato onome tko hoće rogatu masku kažem - rogove si nabavi sam. - 

Za estetsku vrijednost maske nema posebnog ključa. Osnovni tip svih likova je zadat, ali se ipak pozna ruka majstora. Ni dvije maske istoga lika majstora Mije nisu iste. Nema tu težnje originalnosti, objašnjava on - teži se jednoobraznosti, ali ruka sama ide drukčije nego prethodni put. Svaka lafra zato bude unikat, a ujedno tipična. Još je nešto u Mijinoj radionici unikatno - njegov alat, koji je, kako kaže ona stara, pretpostavka zanatu.

- Onu prvu masku sam napravio tako rekuć stojećki, držao ju u ruci i dubio ujakovim dlijetom. Kasnije sam si sav potreban alat, dlijeta koja profilom odgovaraju baš onom što trebam, a i svoj stolarski škrip, sam napravio, koristio sam znanje bravara. Glavno dlijeto je nastalo od dijelova starog fiće.

Tu je još nešto - maska mora dobro odgovarati licu onoga tko ju bude nosio. Ona je relativno krupan i težak predmet (lipa je i zato kao materijal bolja od vrbe) pa će loša maska za par sati fašnika neugodno nažuljati lice koje pokriva. Po tome je dobra lafra istovremeno i dio tradicije i suvremena, kao primjer kvalitetnog dizajna, mora zadovoljiti stroge zahtjeve propisanog izgleda, a biti barem prihvatljivo ugodna. Naravno, sad je Mijo pred pitanjem tko će od njega naslijediti vještinu da udovolji svim ovim kriterijima. Navale onih koji bi da ju nauče nema, ali jednog pripravnika” ima, to je Danijel Novak, član Upravnog odbora “Lafre”. Pokazuje volju i ima dobru ruku, mogao bi postati dobar majstor, kaže Mijo.