Nino Baša, mladi stolnotenisač, sanja nastup na paraolimpijskim igrama u Tokiju

Šesnaestogodišnji Nino Baša, mladi stolnotenisač u usponu, u taj se sport zaljubio još kao dijete od osam godina. Život zbog spine bifide i drugih tjelesnih oštećenja provodi u invalidskim kolicima, ali ovog vedrog mladića ništa ne može spriječiti da uživa u sportu i niže izvrsne rezultate.

- Prije devet godina hrvatski reprezentativac Zoran Primorac došao je u Ivanovec na otvorenje kluba i tada sam prvi puta uzeo reket u ruku. Mislim da sam dva tjedna kasnije počeo rekreativno igrati stolni tenis, prisjetio se Nino.

Uz velika odricanja i ogromnu podršku roditelja Željke i Damira te dvadesetogodišnje sestre Ane, svoje je vještine odlučio usavršavati na treninzima u Stolnoteniskom klubu Mihovljan i Stolnoteniskom klubu invalida URIHO iz Zagreba.

- Treniram tri puta tjedno, toliko mi dopuštaju školske obaveze i fizikalne terapije. U Međimurju nemam s kime igrati, pa smo znali odlaziti na treninge u Varaždin i Zagreb. Međutim, u Varaždinu su treninzi ujutro, kad sam ja u školi, pojašnjava Nino.
Trener Nino Bujan, s kojim trenira u Mihovljanu, ubrzo mu je postao i prijatelj, zatim asistent u školi, a potom i krizmani kum.

Ove je školske godine perspektivan mladić upisao Ekonomsku i trgovačku školu Čakovec, smjer ekonomist. Najdraži predmet nema, ali mu baš nisu dragi ni matematika ni kemija. Okušao se i u košarci i hokeju na ledu, ali ostaje vjeran svojoj prvoj ljubavi.
- Poslije hokeja u Domu sportova u Zagrebu, sve me boljelo. Sjedneš u neke sanjke i palicama se moraš odgurivati po ledu. Meni je sve to bilo jako nestabilno jer je tu najvažnija ravnoteža. Jedino još nogomet nisam probao igrati, smije se Nino. Sportaši invalidi na natjecanjima se ne bore prema dobnim skupinama, već prema stupnju invaliditeta. Zbog toga je Nino često u nepovoljnom položaju jer su protivnici od njega znatno stariji i iskusniji.

- On na natjecanjima snagu odmjerava s igračima s dugogodišnjim sportskim stažom, a ako pogledate npr. raspon ruku čovjeka od 40 godina i Nine koji se još uvijek razvija, jasno je kolika je to razlika, objasnio je otac Damir. Mladi stolnotenisač to shvaća kao velik izazov i motivaciju da trenira još više. U toplijim mjesecima stolni tenis igra i u garaži, a tata Damir koji zna stati na drugu stranu stola, nikada nije uspio pobijediti sina.

KOLAJNE

Prva medalja, i to odmah zlatna, u njegove je ruke stigla 2013. godine za osvojeno 1. mjesto ekipno na Europskim igrama mladih osoba s invaliditetom u češkom Brnu. Zatim su uslijedile medalja za 3. mjesto Regionalnog prvenstva Zagreba, bronca na Državnom prvenstvu u Malinskoj, srebro na Klupskom prvenstvu URIHO u Zagrebu te prvo mjesto pojedinačno i drugo mjesto ekipno na Europskim paraolimpijskim igrama mladih u Varaždinu. Nino je medalje nastavio osvajati i u prošloj godini, tako da je kolekciji dodao bronce s Državnog prvenstva u Vinkovcima, s Kupa Velike Gorice i Klupskog prvenstva URIHO. S prošlogodišnjih Svjetskih sportskih igara u Pragu vratio se s tri medalje, dvije bronce i ekipno osvojenim zlatom. Hrvatsku je proputovao uzduž i poprijeko, a prošao je i velik dio Europe, no, od svega uspije vidjeti tek dvorane u kojima se održavaju turniri. Njemu to ne smeta jer ionako na natjecanja dolazi pokazati što zna i umije s reketom u ruci.

KAD HOBI POSTANE ŽIVOT

- Nama je u početku bilo važno da ne bude samo zatvoren u kuću i da se druži s ljudima, a onda su ubrzo došli prvi sjajni rezultati i nama je postalo jasno da Nino živi za stolni tenis. Kad ga vidite u dvorani, s reketom u ruci, sasvim je jasno da on tu i pripada i da živi za stolni tenis, ispričala je Ninina majka Željka. Nino je komunikativan mladić koji voli zbijati šale. Možda upravo zbog toga tijekom dosadašnjeg školovanja nikada nije imao problema s kolegama iz školskih klupa.

- Čuli smo razna iskustva, no naša su pozitivna. Najviše smo se bojali kako će biti kad je krenuo u vrtić, no, svi su ga prihvatili kao sebi jednakog. Isto je bilo i u osnovnoj, a sada i u srednjoj školi. Djeca nemaju problema s time što je on invalid. Već je pronašao svoje društvo, a ako mu zatreba pomoć, svi su spremni uskočiti, složni su Ninini roditelji, dok nam zvijezda u usponu objašnjava da rezultat natjecanja najviše ovisi o prvom meču.
- Ako dobiješ prvi meč, onda su velike šanse da do kraja ostaneš nadmoćan. Jako je važno kako započneš turnir, kaže Nino. Na pitanje je li ikad sanjao kako bi mu život izgledao da može hodati, spremno odgovara: - Nisam o tome nikada razmišljao. Meni je i ovako dobro.

Kamo god pošao, vjerno ga prati petogodišnja Suri, poslušna labradorica koja je od 2013. godine član obitelji. - Suri je terapijski pas kojeg smo dobili iz zagrebačkog Centra za rehabilitaciju Silver. Sjećam se da smo pet dana proveli u Zagrebu kako bismo se upoznali i privikli jedno na drugo. Šetali smo gradom, a odmah sam shvatio da je, kao klasično žensko, i ona najsretnija u trgovinama. Nino je primio priznanja Hrvatskog paraolimpijskog odbora te gradova Čakovca i Zagreba za mlade i perspektivne sportaše. Zbog boljih uvjeta, razmišlja o preseljenju u Zagreb, a jednog bi dana želio postati stolnoteniski trener. Neumoran Nino pred sebe je postavio još jedan velik, ali sudeći po rezultatima i volji s kojom pristupa treninzima, dokučiv cilj. - Teško je zbog svih obaveza. Dobra organizacija je ključ svega, a kad nešto započneš i to zaista želiš, odustajanja nema. Ono što ja najviše želim su Paraolimpijske igre 2020. godine u Tokiju. Ako ne za četiri godine, bit ću spreman za iduće paraolimpijske igre, odlučan je Nino.