Svakodnevica 04.03.2017. 08:12. Zadnja izmjena: 04.03.2017. 08:12.

Zemlja je moja preokupacija

Pjesnik Stanislav Petrović govori o dugogodišnjoj ljubavi prema pisanju i slikanju

Pjesnik Stanislav Petrović, sedamdesetpetogodišnji umirovljeni prosvjetni djelatnik, koji je još u mladosti Zagorje zamijenio čakovečkom adresom. U Čakovcu je završio Učiteljsku školu i Pedagošku akademiju te je nastavio s pisanjem stihova koji su potreba da se nešto o njegovom životu, djetinjstvu i povezanosti sa zemljom zabilježi  između korica. Osim pisanja, njegov je svijet, kroz igru bojama i kistovima, trajno zabilježen i u slikama. Iako o svemu progovara otvoreno, i u pjesmama i u slikama mnoge su stvari oku skrivene. Stoga treba uložiti trud da se otkrije sva dubina, pa se čini da Petrović na taj način šalje i životnu poruku. 

Vaša prva zbirka pjesama nosi naslov Za nohti zemlja. Odakle naslov?

- Naziv moje prve zbirke zapravo govori o seljacima koji vrijedno rade i uvijek imaju zemlje pod noktima. Doduše, svi mi nokte danas redovito čistimo kako bismo tobož bili gospoda. Zemlja je moja životna preokupacija. Ona je za mene sve, svi smo mi dio te zemlje. Uz zemlju, djetinjstvo i priroda su moja vječna inspiracija za nastajanje zbirki. 

Koju poruku nosi naslov Pout brez znakov?

- Riječ je o životnom putu na kojem nema znakova. Kad ulaziš u život pred tobom je nepoznat put i nema oznaka kojim putom treba ići. Putujući putem, a putevi su da se putuje, a ne da se stiže, susrećemo toliko raznih ljudi koji su dio našeg života i putovanja. Oni su najveća vrijednost koju nosimo u sebi. Imao sam čast na svom putu upoznati mnoštvo divnih ljudi koji su bili uz mene. Kažem vam, bez toga biti, je ne biti. 

Kažete da Vaše pjesme dovoljno govore o Vama. 

- Po izboru riječi vidi se da govorim o onome što iz mene izbija. Sve je to realnost rečena na ljudski način i za ljudsko srce. Sve što me se dojmi pretvaram u stihove. To su čiste, gole misli. Stihovi govore sve što morate znati o meni. 

Kada ste počeli pisati?

- Još u osnovnoj školi, u Vinici. Ako mi je išta u životu žao, onda je to vezano baš za Vinicu. Tamo sam završio četiri razreda škole, putujući svaki dan i više od tri sata iz Križanča. Poslao sam im svoju zbirku, no odgovor nikada nije stigao. A  jedna je djevojčica na državnom Lidranu recitirala moje stihove. S druge strane, Cestica mi je u nekoliko godina, zahvaljujući pojedincima, posvetila dosta pažnje. Oduvijek sam u džepovima nosio papiriće i zapisivao misli. I u školu sam znao kasniti jer sam slušao pjev slavuja ili promatrao prirodu. Nisam samo pisao: bio sam član glumačke sekcije, pjevao sam, bio u izviđačima... Na logorovanju na Papuku smo, uz pomoć papira i indiga, prepisivanjem, napravili svoj list u nekoliko primjeraka. 

DNEVNIK

Zašto poezija?

- Nije samo poezija. Pisao sam i druge forme, ali mi je bilo teško pisati strojem. Zato već 40 godina, gotovo svakodnevno, pišem dnevnik. Trenutno ispisujem stranice 24. knjige dnevnika. Važno je da čovjek nešto ostavi za sobom. Jesu li to djeca koja su se snašla u životu ili nešto drugo, nije toliko važno. Sve su pjesme moja djeca, no, ništa od ovog ne bih mogao bez potpore moje ženice i djece. Jednom me Mira Kermek pitala koliko u mom opusu ima "vinskih" pjesama. Niti jedna. Sve sam te stvari osjećao duboko u sebi i jedino sam ih na taj način mogao reći. Moram spomenuti Ernesta Fišera koji je jedan od krivaca za moj nastavak pisanja. On se usudio nepoznatog čovjeka, kojem je rekao da iz ladice izvadi pjesme koje ne želi nikome pokazati, predstaviti javnosti. 

Postoji li nešto što Vas ljuti?

- Ljuti me što pjesnici, pisci, slikari ne ulaze u škole. Ne razumijem da u školama ne postoji interes da u razred pozovu žive ljude. Čakovec ima 15 imena u Društvu hrvatskih književnika, što Varaždin nema. Danas smo još ovdje, no tko zna hoće li nas i sutra biti. Danas je moja poezija mladima nejasna. A nejasna im je jer ne znaju o čemu se govori, ne znaju kako se nekada živjelo. 

Želite reći da su dobrodošla pojašnjenja nekih kajkavskih riječi, ali i samih slika o kojima govorite, kako bi se shvatila snaga riječi? Bojite li se da će pjesme umrijeti?

- Pojašnjena dobro dođu, ali nisu presudna. Na primjer, djetinjstva su slična pa se možete pronaći u pjesmama o njima, iako niste imali isto djetinjstvo u istom kraju kao i ja. To je kao i sa slikama, svatko ih doživi na svoj način. Ne bojim se da će umrijeti jerbo istine se nemreju skriti. Odgovorit ću vam i stihovima: Kad čovek nekaj dela, onda nekaj nastane, nekaj nestane, nekaj ostane. Ili: Mada se od riječi nikad nije živjelo ni dobro ni lako, bit će to jedino što ostaje. 

SLIKE
Ostat će i slike...

- Ja sam slikar amater. Samo uživam igrajući se bojom. Pratim sliku, ona se sama dela, ja ju samo slušam. Radim u malom prostoru pa su i formati maleni. Nisam opterećen tehnikama, malo radim na papiru, pa na platnu, pa radim ostike, dorađujem špahtlama, brišem, nanosim boju... Slikam olovkom, pastelama, kistovima...Zaista se igram. Kao i s pjesama, pustim da se odmore pa ponekad naknadno interveniram. Nema to neku vrijednost, no, ja uživam. Drveće, žene, priroda, kamen, sve su to česti motivi. Slike uvijek skrivaju još nešto osim onoga što se vidi na prvu. Stvaram prema sjećanju, ne prema fotografskim zapisima.

Radili ste u prosvjeti... Kakva Vas sjećanja vežu za to razdoblje?

- Završio sam hrvatski jezik i razrednu nastavu i radio sam u mnogim školama. To je za mene bio užitak. Kakav sam bio? To morate pitati moje učenike. Oni su školali mene, ja njih. Silno sam bio zadovoljan s njima, jako smo se dobro razumjeli i mogli smo napraviti baš sve. Svjedodžbe sam dijelio u svojoj kući. Moram priznati da sam često radio po svojem. Bio sam mlad pa su me čekale svakakve zadaće. Tako sam, umjesto da vodim literarnu grupu, vodio stolni tenis. No, ništa me nije moglo iznenaditi i svugdje sam imao uspjeha. 

O čemu danas sanjate, što Vam je neostvarena želja?

- Teško je na to odgovoriti. Nisam ništa previše u životu želio, a ono što se događalo bilo je kao da u snovima putujem s tim. Iza mene i supruge Anice je 55 godina braka. Napravili smo sve što smo željeli. Prije 17 godina doživio sam infarkt, a takvo nešto vas probudi i promijeni. Ono što me oduvijek veseli je knjiga. Bio sam jedan od najsiromašnijih đaka koji je novac zarađivao pišući drugima zadaće i izrađujući nastavna sredstava za učitelje. Kad nemaš velikih zahtjeva raduju te male stvari. Zamislite samo kako bi pčela uspjela sakupiti pelud kada se ne bi radovala svakom cvijetu?!