Svakodnevica 27.05.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 27.09.2016. 22:49.

ROBERT OREHOVEC IZ DONJE DUBRAVE SVAKI DAN NA POSAO U PRELOG BICIKLOM PREVALI 40 KILOMETARA

Djeca su nam najveća radost i moraju imati kruh!

Još samo u sjećanju na djetinjstvo nosimo slike kako u predvečerje u nekoj međimurskoj ulici gotovo iz svake kuće na zajedničku igru istrči nekoliko djece. U toj misli o prošlosti postane nam čudno kad čujemo da se u nekoj obitelji rodilo petero i više djece jer živimo u vremenu u kojem se to više ne stigne ni „ne može“…
Ovo je susret s mladim bračnim parom - 37-godišnjom Karmenkom i 39-godišnjim Robertom Orehovcem iz Donje Dubrave kojima se iz velike ljubavi rodilo šestero djece.
Žive skromno i složno. Tata Robert, da bi uštedio od minimalca i prehranio obitelj, na posao u Eurobeton u Prelog putuje biciklom. Svaki dan nakon desetosatnog napornog posla na viličaru, biciklom prevali 40–ak kilometara.

LJUBAV IZ ŠKOLSKIH DANA

Robert je s godinu i pol ostao bez oca. Majka ga je, nakon očeve smrti, ostavila baki u Lendavi i otišla na rad u Njemačku. Tamo se preudala i na svog sina i zaboravila. Robert je rastao, završio osnovnu školu. Majka nije dolazila, a niti je Robert ne pamti. Želja da preispita svoje korijene odvukla ga je u podravski Veliki Bukovec k drugoj baki, majci pokojnog oca. Tu je ostao. Baki je pomagao raditi na poljoprivredi.
Naučio je biti vrijedan i radišan. U Varaždinu je završio školu za strojara, a i upoznao Karmenku koja je pohađala tekstilnu školu. Zavoljeli su se i odmah znali da će svoj život provesti zajedno. Po završetku škole, Robert je prihvatio prvi posao, težak rad na pilani u Velikom Bukovcu. Za vrlo kratko vrijeme mladi par se i vjenčao.

ŽELJELI SMO ČETVERO DJECE, A DOBILI ŠEST

Svoj bračni život započeli su u Donjem Vidovcu, kod Karmenkinih roditelja Đurđe i Franje. U velikoj ljubavi dogovorili su se da će imati četvero djece.
Ubrzo im se želja ostvarila - za godišnjicu braka rodio se Luka,  nakon dvije godine i Roko, pa nakon tri Barbara…Problem je nastao kad je Karmenka nakon još tri godine rodila i Juru. S 12 godina radnog staža morala je napustiti posao i brinuti o djeci. U međuvremenu su se osamostalili i živjeli kao podstanari. Dogodilo se i ono čemu se i nisu nadali. Obiteljsku sliku dopunili su Franjo i Lovro. Robert je tri godine radio u Goričanu kao skladištar, a već gotovo deset godina radi u svojoj struci u firmi Eurobeton, nekadašnjem Betonu. Život s jednom plaćom nije bio lak, a prije nekoliko mjeseci radnici su na minimalcu. Kako je spajati kraj s krajem i nahraniti osmero usta, to samo oni znaju. Da djeca ne bi iz Donjeg Vidovca morala putovati u školu u Donju Dubravu, prije godinu i pol dana mlada je obitelj u Dubravi pronašla praznu kuću i preselila.

2.000 KLIPIĆA I SRETAN USKRS

Svaki dan, kaže Karmenka, dan joj je popunjen od jutra do mraka. Sedamnaestogodišnji  Jura učenik je strukovne škole u Varaždinu. Uči za zaštitara i htio bi postati policajac. Roko završava osmi razred, Barbara peti, Jura treći. Franji je šest godina, a najmlađem Lovri četiri.
Sve se vrti oko djece, s jednom plaćom treba znati što skuhati i kako rasporediti ionako nedostatan novac. Svaki dan obavezno kupuje četiri kilograma kruha i četiri litre mlijeka. U mjesnoj pekarnici vlasnica Roza Mucaj, kaže Karmenka, uz kruh im obavezno pokloni i šest klipića. Otkad su doselili u Donju Dubravu, ovi dragi ljudi samo su za njih ispekli preko 2.000 klipića. Ima predivnih ljudi, kažu Orehovci, ali ima u susjedstvu i onih kojima dječja igra smeta i svako malo djeca u igri ostaju bez lopte. Suze na oči izmamila im je i čestitka za Uskrs. U poštanskom sandučiću tih su dana pronašli kuvertu u kojoj je bilo 50 kuna. Samo je pisalo – Sretan Uskrs. Što reći, kaže Karmenka, osim velika hvala svima koji s nama žele podijeliti lijep život u brojnoj obitelji, ali i na žalost, golo preživljavanje.

SVAKI DAN BICIKLOM U PRELOG I NATRAG

Da bi mu putni troškovi koje u skromnom minimalcu od ukupno 2.200 kuna dobiva za prijevoz ostali za hranu za djecu, Robert već godinu i pol dana iz Donje Dubrave do Preloga putuje biciklom. Uz naporan desetosatni posao na viličaru, ukupno oko 38 kilometara u oba pravca ponekad mu je poput noćne more.
- Najgori dani su mi kad kiša lije ili kad se vjetar uroti, pa ti puše direktno u lice. Ponekad dođem kući i od umora ne mogu progovoriti ni riječi – kaže Robert. -  Ali nije mi teško. Uštedim 500 kuna mjesečno jer autobusna karta svaki dan došla bi mi preko 50 kuna. Automobil nikad nismo imali, a i kako bismo ga uzdržavali? Nemam izbora jer ne želim da djeca gladuju.
Mogu sve izdržati, vikendom dodatno zarađujem košnjom trave i drugim poslovima. Trenutno smo u mjestu obitelj s najviše djece, ali jako sam ponosan. Četvero koji idu u školu vrlo dobri i odlični su učenici. Trojica igraju košarku. Jedni drugima pomažu i gotovo se nikad ne svađaju. Isplati se žrtvovati. Znate, osjećam kako me noću od bicikla i posla bole sve kosti, ali onda opet dođe novi dan – ponosno je o svojoj obitelji pričao Robert.
Karmenka kaže da ne zna odakle Robertu toliko fizičke snage, ali da je vjerojatno crpi iz ljubavi prema djeci i složnog obiteljskog života. Nedjeljom se Robert spremi i sa starijima obavezno ode na misu. Kažu da ih jako veseli što žive kao prava kršćanska obitelj i vole se. Kad imaš šestero djece, okolina svakako reagira. Neki kažu da nam to nije trebalo.
Kao da su zaboravili svoje djetinjstvo i ciku djece po dvorištima. Odnedavno, kod nas je utočište našao i Dominik koji živi samo sa svojim ocem i o kojemu ste pisali prije kratkog vremena. Sve u svemu, Roberta i mene ne opterećuje tko će što o nama misliti, već živimo za zajedničke večeri koje su sve, samo ne dosadne, kao i za trenutak u kojem ih svih šestero gledamo na okupu žive i zdrave.
Na žalost, Roberta ujutro opet čeka bicikl kao jedino prijevozno sredstvo koje nam omogućava da ne ostanemo gladni.
Tekst i snimke Zinka Čižmešija

Izvor: 2874