Spomen na nekadašnju kovačiju i mali botanički vrt u dvorištu Verone i Ivana Lisjaka

Glavna ulica u Domašincu jedna je od onih kojima je užitak prošetati jer je našim ljudima stalo da pogled na njihovo dvorište bude lijep. Dvorište Verone i Ivana Lisjaka se i ističe nekim detaljima. Domaćini su podijelili posao, cvjetnjak pred kućom, a i vrt na kraju dvorišta Veronin su posao, ona se uvijek bavila domaćinstvom i uređenjem okućnice. Ukrasi u dvorištu pak su stvar domaćina Ivana. Tko uđe u dvorište Lisjakovih prvo će vidjeti ukrasnu konstrukciju koju čine živim bojama oslikan elementi nekadašnjih drvenih zaprežnih kola, veliki i mali kotač te “iga” i maketa nakovnja, “hampusa” kako ga po starinski zove Ivan. Spomen je to na njegovo nekadašnje zanimanje i obiteljsku tradiciju Lisjakovih.

- Imao sam obrt, bio sam kovač, tamo do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svi u familiju su bili kovači, djed Imbro i otac Lovro, a i stričevi Antun i Ivan. Ali došle su nove tehnologije, i u poljoprivredi, pa je i kovačija kao zanimanje nestala, nije se više imalo što okivati, nije za njom više bilo potrebe. Ja sam sa svojih 89 godina valjda najstariji još živi nekadašnji kovač u Međimurju.

I danas je majstor, mada u drugom materijalu, u drvu – ljetna kućica u dvorištu i ukrasna ograda balkona na kući, njegovih su ruku djelo. Stariji Domašinčani će se Ivana sjetiti i kao glazbenika, od konca šezdesetih je svirao “bajs” u limenoj glazbi, a bio je i majstor za “spričavanje” na svadbama.

Priča o cvjetnjaku i vrtu u domu Lisjakovih ima i drugi dio, nju pričaju Veronini i Ivanovi unuci, Ivan, Nikola i Anton. Ivan je upravo završio studij zaštite okoliša, Nikola je budući zrakoplovni inženjer, Anton studira slavistiku i teologiju. Baš su se zatekli kod bake i djeda u pauzi, odnosno, nakon fakultetskih obveza. Roditelji Mihaela i Antun su liječnici, ona obiteljske medicine, on pedijatar, i bili su zauzeti obvezama u Ljutomeru gdje žive i rade, a sestre Irena, studentica predškolskog odgoja, i gimnazijalka Veronika svojim poslovima. Ivanovi životni interesi, struka koju je izabrao, ogledaju se i u tome kakav je pečat dao bakinom vrtu.

Zasadio je tu niz u nas neobičnih voćki, imena nekih rijetko se i čuju, a ni sam na zna baš svima imena, kako priznaje, pravi mali botanički vrt. Tu je i eksperimentirao, da vidi što će niknuti i roditi. Ima tu žižule, asiminije, kakija, sibirskog kivija, azijske kruške, bodljikave rajčice od agruma limuna, limete i kumkvata, pa američke i sibirske borovnice i američke brusnice, a ribizla nekoliko sorti, četiri crvenoga i tri bijeloga te jedna križana, a jedna crvena je starinska, iz vremena kad su ribizl zvali “gospodsko grozdiče”, koju je baka sačuvala. Ivan na neki način kod bake polaže praksu, kaže da nakon studija razmišlja o proizvodnji sokova, ponajviše od bazge, kao o poslovnoj aktivnosti, u suradnju s dvojicom susjeda.