Unatoč životnim nedaćama, "nepopravljivi" sam pozitivac

Premda ga život nikad nije mazio, iskrenom ljudskom toplinom, pozitivnom energijom i dobrotom zrači Dragutin Janušić - Pipica, umirovljenik iz Belice – jedan od desetaka tisuća vjernih čitatelja Lista Međimurje. Janušić je prošli tjedan posjetio našu redakciju  sa skromnom željom da bude sudionik naše redovne tjedne ankete u kojoj čitatelje pitamo što čitaju u Listu Međimurje i zašto. Vrlo komunikativan i otvoren, gospodin Dragutin nam je međutim u tek desetak minuta ispričao i svoju životnu priču koja itekako zavrjeđuje nekoliko rečenica više od „ankete". Pokazuje kako čovjek, unatoč brojnim nedaćama može ostati vedrog duha i sretan – zahvalan na „malim stvarima".

Prije 13 godina nakon 32 godine braka preminula mi je supruga Marija, a 2 godine nakon toga, radi kvara na instalacijama izgorjela mi je kuća. Nedugo zatim obolio sam od šećerne bolesti. Danas sam zbog toga invalid, no dobro je. Hvala Bogu, nisam u kolicima, krećem se uz pomoć štaka. Preživljavam od skromne invalidske mirovine nakon što sam  radio punih 39 godina - prvo u beličkoj „cigljeni", a poslije u Šenkovcu, u današnjem Eko Međimurju. Uz posao, imali smo i nešto malo poljoprivrede – par zemljica i nekoliko kravica. Sjećam se dok su kolege subotama znali otići na nogometnu utakmicu, a ja biciklom na poslijepodnevnu smjenu -  bilo u poduzeće ili na polje. Radilo se od jutra do mraka. Suprugu sam oženio kao udovicu pa smo uz troje naše, danas odrasle djece – kćer Anđelinu i sinove Anđelka i Stjepana, othranili i mog posinka Miroslava. Sve ih naravno jednako volim, svi su oni moji, a često sam i kod njih i njihovih obitelji na ručku. Imam i 13 unučadi. Sad iz glave mi je teško pobrojiti imena da nekog ne zaboravim, no najmlađi je nedavno navršio godinu dana, dok najstariji ima 23 godine. Moram reći i da su mi nakon što mi je izgorjela kuća pomogli mnogi, od tvrtke u kojoj sam radio, Općine Belica i brojnih mještana, prijatelja i poznanika i svima sam im neizmjerno zahvalan. Obnovio sam kuću u kojoj i danas živim, a evo uskoro ću otplatiti i zadnju ratu kredita koji sam morao podignuti, pa još jedna briga manje. Nemam se što žaliti, živim život i zadovoljan sam. Makar, penzija bi mogla biti malo veća, ispričao nam je u dahu i sa smiješkom, Dragutin.

Jedna od „malih stvari" koje ga usrećuju čitav život, svaki tjedan iznova, je i List Međimurje, što je zasebna priča.

"Kupujem već ponedjeljkom predvečer u jednoj od mjesnih prodavaonica i to po 3 primjerka, 1 za sebe i 2 za svoje susjede i prijateljice. Kod kuće već tada, u ponedjeljak, prolistam, a na pravo čitanje „bacam" se u utorak ujutro. Nakon doručka odem u mjesni kafić i tamo uz kavu čitam sve do podneva. Imam redoslijed. Dok traje nogometna sezona uvijek prvo pogledam rezultate i izvješća s utakmica. Zatim  stranice „tužnih sjećanja"-  prisjetim se onih koje sam poznavao, a nekad mi niti niko ne javi ako premine tko od mojih poznanika pa za to saznam u „Međimurju". Poslije toga pročitam crnu kroniku,  potom novosti iz Belice, a onda i sve ostalo. Tip sam osobe koju zanimaju mnoga područja, zato pročitam sve. Međimurje inače čitam otkad znam za sebe i, vjerujte mi na riječ, čitat ću do kraja života, kategoričan je Dragutin. Recimo na kraju da je i ljubitelj - kapa. Jako ih, kaže, voli nositi, a dosad ih je skupio oko 60. Iz naše je redakcije otišao s još jednom na glavi – onom s logom Lista Međimurje.