Upoznajte Josipa Horvata, 72 godišnjeg maratonca iz Kotoribe

Do kraja protekle godine istrčao sam 100.000 kilometara

Kotoripčanin Josip Horvat jedan je od onih ljudi koji žive svoj san. Iako su mu pune 72 godine (rođen je davne 1944.) Josip je još uvijek aktivan trkač i najstariji međimurski, a po svoj prilici i hrvatski maratonac. Spisak utrka i maratona na kojima je sudjelovao dug je nekoliko gusto ispisanih stranica i teško bi ih sve bilo popamtiti. Prema Josipovoj evidenciji, sudjelovao je na stotinama utrka, od toga na čak 125 maratona, a zadnji je istrčao prije mjesec dana u talijanskom Trevizu. Spomenimo samo da je maraton utrka dužine 42.195 metara.

"Ja sam bogat čovjek, jer sam vidio puno svijeta, sudjelovao sam na stotinama utrka, kao i na najvećim svjetskim maratonima u New Yorku, Parizu, Rimu, Barceloni...Imam 15 istrčanih Zagrebačkih maratona, 16 Plitvičkih maratona koje znalci svrstavaju među najteže europske maratone, 15 utrka Zagreb-Čazma dužine 62 kilometra, osam utrka dužih od 100 kilometara...", priča nam Josip, pokazujući usput vreću doslovno do vrha ispunjenu medaljama, tešku dvadesetak kilograma.

Trčanjem se počeo baviti slučajno, bježeći od kiše, od kotoripska željezničke stanice do prilično udaljenog doma. Shvatio je da mu je trčanje "u krvi", a ponešto potaknut i četiri godine mlađim bratom Stjepanom, također uspješnim trkačem, počeo je ozbiljno trenirati. "Trenirao sam gotovo skrivećki, jer ljudima je taj sport tada bio u najmanju ruku čudan. Prva službena utrka na kojoj sam sudjelovao, bila je ona iz 1984. godine, na relaciji Varaždin-Ivanec, u čast prvoj samoposluzi otvorenoj u bivšoj Jugoslaviji - i eto, nakupilo se toga. Kad sve skupa zbrojim, a vodim preciznu evidenciju, od tada do kraja protekle godine pretrčao sam više od 100.000 kilometara. Sada treniram svaki drugi dan, pretrčim dvadesetak kilometara. Niti dan danas ne trčim kroz Kotoribu, nego kroz polje, pa prema Donjoj Dubravi, Legradu, Đelekovcu, Donje Vidovcu, hidrocentrali, Svetoj Mariji..."

Legendarna braća Horvat
"Većinom utrke trčim za varaždinski klub Maraton iz Varaždina, pa je red da spomenem ljude s kojima surađujem. Tu je prije svega Varaždinac Krunoslav Borovec, alfa i omega Maratona '95, zatim su tu Ante Blažanin i Mato Bilić s kojima se znam sa Zagrebačkog maratona. I u Međimurju se, što se trčanja tiče, stanje mijenja na bolje. U Kotoribi je osnovan klub Begači i drago mi je ako smo ja ili moj brat Stjepan barem malo tome doprinijeli. Stjepan je mlađi od mene, ali ima više trkačkog staža, a mislim i da je puno bolji trkač od mene. Za par dan putujemo u Rijeku, tamo su braća Horvat legenda."

Neostvarena želja, ultramaraton Hirošima -Nagasaki

Josip nikada nije imao podršku lokalne zajednice, a putovanja koštaju. Gotovo sa suzama u očima prepričava kako mu je Općina Kotoriba samo jednom "uskočila" s 1.500 kuna za maraton u New Yorku. "Možete misliti, koliko košta put i desetodnevni boravak u Americi, a oni su se "isprsili" s 1.500 kuna, međutim, radije ne bih o tome pričao. Nemam nikakvih sponzora, sam si plaćam putovanja, a bio sam u Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Americi, Slovačkoj... da ne spominjem naše domaće destinacije, od Plitvica, Rijeke, Vukovara, Knina...Neostvareni san mi sudjelovanje na ultramaratonu Hirošima-Nagasaki, međutim, troškovi su bili i ostali preveliki za mene."

Još se ne dam

Unatoč poodmakloj dobi, Josip ne misli odustati od trčanja i nastupa na utrkama. Za nekoliko dana putuje na utrku u Rijeku.

"Naravno, nije to kao nekada, za maraton koji sam ranije istrčao za recimo, tri sata sada mi trebaju četiri. Znate, treba imati hrabrosti stati na startnu liniju maratona, ali nikad se ne guram među mlađe kategorije u koje ne spadam. Ne mogu se više mjeriti s čovjekom od trideset godina. Hvala Bogu, zdravlje me dobro služi i još se ne dam, iako sam dobio preporuku da malo "smanjim tempo". Nema nikakav poseban režim prehrane, hranim se domaćom hranom, osim što izbjegavam jako masno, a voće obožavam. Ja sam ovisan o trčanju, dok moji vršnjaci igraju viseću kuglanu ili pikado, ja trčim."

Utrka s ciganskim konjem
"Za jednog treninga kad sam bio u najboljoj kondiciji, neposredno iza mene sa sporednog se puta pojavila romska zaprega. Znao sam što će se dogoditi. Čim mi se konj približio, začuo sam bič i povike vlasnika koji me pokušao preteći. Pojačao sam tempo, a što sam ja brže trčao, to je iza mene sve više fijukao bič, ali sam ih brzo ostavio iza sebe. Dan danas mi je žao konja koji je gotovo lipsao u pokušaju da me stigne i udaraca koje je dobio bičem zbog mene."