Vlatka Sedlar, Međimurka u Ekvadoru: Život bez plaće, za dobrobit drugih

Prošle su pune četiri godine otkako obitelj Sedlar nije bila na okupu. Prije 4 godine njihova je Vlatka (34), druga od devetero braće i sestara, čakovečku adresu zamijenila onom u dalekom Ekvadoru. U desetak tisuća kilometara udaljenome gradu Quitu živi i pomaže u školi zajednice Krista Misionara Molitelja, i svoju je veliku obitelj zamijenila jednom još većom.

No,nedavno se Vlatka vratila u rodni Čakovec i nekoliko je tjedana provela u obiteljskome domu u društvu svojih najmilijih - tate Drage (58) i mame Irene (57) te braće i sestara Vladimira (36), Franje (31), Josipa (25), Davida (23), Filipa (21), Jelene (19), Jakova (18) i Benjamina (12). Nije slučajno svoj dolazak tempirala baš u ovo vrijeme, njezin je brat Josip u nedjelju, 2. srpnja, služio svoju mladu misu, pa veliko slavlje Vlatka nije željela propustiti.

No, iako se nakon nekoliko godina vratila kući, trebalo joj je vremena da se privikne na hrvatsku svakodnevicu. - Sve mi je čudno, i klima, i naši običaji, a tu se ponovo borim i s alergijama s kojima u Ekvadoru nemam problema, kaže Vlatka. Nije boravak u Čakovcu bio godišnji odmor u punome smislu, jer je puno posla bilo oko pripreme proslave mlade mise, na kojoj se okupilo nekoliko stotina gostiju, rođaka i obiteljskih prijatelja. Na pitanje osjeća li se danas više kao Međimurka ili možda Ekvadorka, spremno odgovara da se smatra - Međimurkom u Ekvadoru. A u dalekoj latinskoameričkoj državi udomaćila se, kaže, sasvim slučajno. - Oduvijek sam znala da želim biti volonterka ili misionarka, da želim pomagati drugima. Bilo mi je svejedno gdje će to biti. S ovom misijom upoznao me jedan prijatelj fratar, koji je rekao da je sve što je potrebno da se napravi taj korak - dobra volja. I tako sam otišla u Ekvador i tamo planiram ostati, kaže Vlatka.

U zajednici radi kao kuharica u samostanu i školi koju pohađa 300-tinjak djece indijanskog podrijetla. Društvene su razlike tolike da srednjeg sloja u Ekvadoru uopće nema, i djeci u njihovoj školi, koja dolaze iz siromašnih obitelji, najčešće je jedini topao obrok u danu upravo onaj što im ga skuha Čakovčanka Vlatka - zbog specifičnosti španjolskog jezika preimenovana u "Blatku". U svojem poslu u potpunosti uživa, iako plaću nikad nije primila, niti neće.

- Imam stan i hranu, ništa mi ne nedostaje. Dobro se uvijek dobrim vraća. Ima ljudi koji još uvijek preispituju moju odluku, svima je to užasno čudno. I meni je prije bilo, sama sam zarađivala, vozila vlastiti automobil... Ali kad je došlo vrijeme, svega sam se riješila, ništa mi materijalno ne nedostaje. Uvijek se nađu dobri ljudi koji pomognu koliko mogu, a život od Božje providnosti se uvijek isplati, govori volonterka.

Bude, naravno, teških trenutaka, trebalo se prilagoditi i na jezik, kulturu, običaje i drugačije vremenske prilike, ali danas se tamo već osjeća kao kod kuće. Uživa u onome što radi, kaže, pa ni prilagodba nije bila teška. Toliko je svima prirasla srcu, da je dvoje tamošnje djece upravo Vlatka krsna kuma. No, obitelji koju je ostavila kod kuće, iako je poduprijela njezinu odluku, ona i nije najlakše pala. Najteže, sasvim sigurno, tati Dragecu.

Tata, ja sam doma!

- Kad su u travnju prošle godine Ekvador pogodili razorni potresi, sa strepnjom smo pratili vijesti. Područje gdje je Vlatka, srećom, nije bilo zahvaćeno, i javila je da je sve u redu. Rekao sam joj tada - dođi doma. Znate što mi je odgovorila? Tata, ja sam doma, prisjeća se Dragec jedva suzprežući suze. Uz čuda tehnologije ipak je lakše podnijeti razdvojenost, pa se čuju i razgovaraju svaki dan. A kad joj malo dignu živac, onako kako to samo članovi najuže obitelji znaju, Vlatka se brzo izvuče na smetnje u vezi i prekine razgovor, kaže uz smijeh.

Smijeha ovih dana nije u obiteljskome domu Sedlarovih nedostajalo. Vlatka kaže, nije se kod kuće puno promijenilo. Iako, djeca su uglavnom odrasla, većina je otišla svojim putem i s roditeljima su pod krovom ostali još samo Benjamin i Jakov, Jelena će već na jesen na fakultet. Zajednički su trenuci rijetki i stoga izuzetno dragocjeni, a željno iščekivanu obiteljsku idilu prekinuo je Vlatkin povratak. Već 11. srpnja putuje natrag u Ekvador, natrag kući, svojoj drugoj obitelji. No, Sedlarovi su već zakazalo novo okupljanje svih svojih članova, i to istim povodom - za tri će godine slaviti još jednu mladu misu, onu mlađeg brata Davida.

Ekvadorska čudesa od mesa

U svojoj je novoj domovini Vlatka Sedlar završila i školu za šeficu kuhinje, a hrana koju priprema za polaznike škole, volontere i časne sestre koje vode samostan, potpuno je drugačija od hrvatskih, pa i međimurskih specijaliteta.

Osnova je riža, koje Vlatka na tjedan skuha više od 50 kilograma, a kad se radi o mesu, jedino je pravilo da se - ništa ne baca. Na roštilju će se tako naći i kravlja crijeva, a svinjska koža posebno je, kaže, ukusna u umaku od kikirikija. Nisu rijetkost na meniju ni crvi ili zmije, a što je kod nas piletina, to je u Ekvadoru meso - zamorca.

A podneblje u kojem žive, iako polovinu godine traje zima, drugu polovinu ljeto, zapravo je cjelogodišnje proljeće i zemlja je toliko plodna da sve što u nju stavite daje ploda. Nevjerojatno je zato, kaže Vlatka, što u takvoj zemlji ima toliko gladne djece.