Svakodnevica 24.08.2019. 08:45. Zadnja izmjena: 24.08.2019. 08:45.

Zorana i Zvonimir Bakač

Zasadbreg: Treća sreća u zagrljaju mladenačke ljubavi

On je bio naočit mladi mornar, ona srednjoškolka - odlikašica, mezimica svojih roditelja koja je u slobodno vrijeme u razgledavanje Ploča vodila izviđače i planinare. Jednom je prilikom grupu povela na brod za obuku Jadran, gdje je posjetitelje dočekao baš on, kao tad najmlađi na brodu. I tad je planula njihova ljubav. Pločanka Zorana Szabo Bakač (54) i Zvonimir Bakač (55) iz Zasadbrega u sretnom su braku, no nisu ove godine proslavili svoju 35. godišnjicu, kao što daje  naslutiti početak priče, već drugu. Zvone je svojoj Zorani treći suprug, a ona njegova druga - brakom ozakonjena - životna suputnica.

Trideset su godina bili razdvojeni jer je, kažu, njihova mladenačka ljubav tad bila nedovoljno snažna da se odupre pritiscima okoline, a kad su se prije pet godina ponovo povezali putem društvenih mreža, sad izgrađeni i odrasli ljudi, nisu dozvolili da se to ponovi.

Mornar iz Međimurja

Priča počinje ranih osamdesetih, kad je Zvonimir, nakon završene Mornaričke srednje škole u Splitu, na prvo mjesto službovanja poslan baš u Ploče. Iz Zasadbrega, pa mornar, pitamo? 

- Bio je to osobni odabir. Po školama su dijelili razne prospekte za vojne škole i tako sam se ja odlučio za mornaricu, pojašnjava Zvonimir, koji je na brodu radio kao električar.
Dvije je godine trajala njihova ljubavna priča, a onda joj je došao kraj. Zvonimir je na dužnost poslan u Mali Lošinj, a Zorana je utjehu pronašla u zagrljaju zajedničkog prijatelja Zoltana Szabe, za kojeg se naposljetku i udala i s njim dobila kćerku Moniku, danas 34-godišnjakinju. 

Je li Zoltan Zoranu ukrao Zvonimiru (bili su toliko bliski da su se zvali Tri Z) ili je samo strpljivo čekao svoju priliku, ovisi koga pitate, no činjenica je da je Zorana svojeg Zolija neizmjerno voljela. A onda mu je 1998. godine stalo srce u 42. godini života, i ostala je sama, s kćerkom i - kreditom. Počela je bjesomučno raditi, i po 16 sati na dan, a šest godina kasnije upoznala je drugog supruga Vika, koji je, smije se, bio isti Zoltan, samo bez brkova. No, tragedija nikad ne dolazi sama, pa je i Viko otišao na isti način kao i Zoranin prvi suprug – od srčanog udara, u 42. godini života. 

I tako je u treći brak ušla s nezavidnom negativnom statistikom, na koju Zvone samo odmahuje rukom i kaže da se ne boji da će i njega zadesiti ista sudbina. 
- Pa ja sam već prevalio pedesetu kad smo se vjenčali! Osim toga, vojno sam lice i malo sam izdržljiviji, zasad sam samo malo posijedio, ali se držim, smije se, iako je, kaže, njegov kum (po drugi put!), susjed i najbolji prijatelj Marijan Mesarić imao prije vjenčanja i ozbiljnih upozorenja. 

U šali dodaje da je on svoju prvu suprugu u Crnoj Gori, gdje je nekad bio u službi, ostavio živu, a nedavno je za njim stigao i stariji sin Siniša (31), dok je mlađi Vedran (18) ostao dok nije završio srednju školu i sad radi na moru.

'Suptilni' špijun

Čim se Zvonimir u mirovini vratio u svoj Zasadbreg, u više od sto godina staru rodnu kuću, krenuo je u potragu za Zoranom. Na društvenim je mrežama najprije pronašao jednog starog prijatelja, pa je pomoću njega stupio u kontakt s drugim te ga zadužio da malo izvidi gdje je ta žena koju nikad nije zaboravio.

- Je, samo što mu suptilnost nije bila jača strana. Krenem ja na probu crkvenog zbora, on gleda. Ja s ćukom u šetnju, on me prati. Idem u kupovinu, na posao, a on mi za petama. I naposljetku me pita kako sam, odbrusim da ga se to ne tiče. Pita opet: - Zorana, kako si?, pa shvatim da mi zna i ime! I napokon kaže da ne zanima njega kako sam ja, nego njegova prijatelja Zvonka. E, sad, razmišljam, samo dva Zvonka znam – jednog viđam tri puta na tjedan u crkvi na zboru, drugi mi popravlja vešmašinu, a taman sam kupila novu. I kaže on o kojem Zvonku se radi, uzmem ja broj, nazovem još u nevjerici i... čim je podigao slušalicu čujem ga kako viče: - Zoke, jes' to ti?, prepričava Zorana kako su se nakon 32 godine ponovo povezali. Krenulo je dopisivanje, pa polako i posjeti, a već su pri prvom ponovnom susretu na čakovečkom autobusnom kolodvoru shvatili da je vrijeme prije tri desetljeća stalo i na istome su mjestu samo nastavili.

Kao sendvič

Vjenčali su se u veljači 2017. godine i Zorana se iz Ploča doselila u Međimurje. U šali kaže da su oni kao sendvič – imaju kruh iz mladosti i kruh iz starosti, samo im punjenje nedostaje, ali izgubljeno vrijeme danas nadoknađuju punim plućima. Dijele strast prema spontanim putovanjima, zajedno uzgajaju čili papričice, ali one najljuće, čak i famoznu Carolinu Reaper; aktivni su i u podružnici Udruge umirovljenika Sveti Juraj na Bregu, a spretni su i u izradi raznih rukotvorina i ukrasnih predmeta. 

Na život u Međimurju temperamentna Neretvanka brzo se naviknula. Znala je da je tu neće dočekati uredski posao knjigovotkinje ili arhivarke za koji se školovala, no život ju je davno naučio zasukati rukave, pa je stigla s iskustvom i iz kuhinja i trgovina. Tu se najprije zaposlila u kuhinji jednog restorana, pa u objektu brze hrane, a danas je sretna u jednoj peradarskoj trgovini. Probala je, kaže, i sezonu odraditi na moru, no nije dugo izdržala.

- Brže sam došla doma nego sam otišla, vratila sam se za 21 dan. Kad sam na povratku u Varaždinu vidjela putokaz za Čakovec, imala sam osjećaj da mi je netko s leđa digao pun vagon kamenja, a kad sam došla u Knezovec, morala sam stati sa strane jer sam od sreće počela plakati, prepričava situaciju koja jasno dočarava koliko joj je srcu priraslo Međimurje.

Kad se zaželi kupanja, dodaje, ode na bazene u Čakovec. U dvorištu je od kamenih oblutaka stvorila komadić morskog žala, a s istim veseljem s kojim je nekad s prozora svog doma u Pločama gledala na obalu Baćinskog jezera, sad gleda u veličanstvenu međimursku brezu. 

No, ističe da je najvažnija cigla od koje je izgrađen dom - njezin Zvone, ljubav iz mladosti uz koju će, nada se, dočekati duboku starost.