Dragutin Zuber: Moj djed bio je prvi veterinar u Međimurju nakon odcjepljenja od Mađarske

Nedavno smo obilježili spomendan Narodne skupštine, održane 9. siječnja 1919. godine u Čakovcu, i donošenja rezolucije o odcjepljenju Međimurja od Mađarske, i tako zakoračili u stotu godinu od tog događaja izuzetne važnosti za Međimurje. Uz njegovu stotu obljetnicu bit će izricane i sumarne ocjene njegovog povijesnog značenja, ali povijest čine i detalji, a mi bilježimo jedan koji nam je iznio Dragutin Zuber, umirovljeni učitelj razredne nastave iz Čakovca. Radi se o preplitanju „velike” i njegove obiteljske povijesti u epizodi koja govori kako je nakon donošenja rezolucije ubrzano formirana javna uprava nove države u Međimurju.

Dragutin nam je rekao: - Moj djed po majci Antun Videc bio je prvi veterinar u Međimurju nakon otcjepljenja od Mađarske i njegovog ulaska u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Imam neke dokumente iz njegove i majčine ostavštine koji govore o tome, najinteresantniji je dopis upućen iz Zagreba kojim ga se poziva da u Čakovcu i preuzme službu oblasnog veterinara, u tom trenutku još privremeno jer je još morao dostaviti i neke dokumente. Dopis je datiran s 14. siječnja, dakle upućen mu je peti dan nakon što je u Čakovcu održana narodna skupština i donijeta rezolucija o otcjepljenju od Mađarske. U njemu se kaže da se stavi na raspolaganje građanskom povjereniku za Međimurje dr. Ivanu Novaku, na temelju čijeg traženja mu je i upućen poziv, i tako preuzme službu s berivima, danas bi se reklo dohotkom i pravima, činovnika X. činovnog razreda.

Djed je bio rodom iz župe Sveti Juraj na Bregu, iz mnogobrojne obitelji koja je živjela u kući stotinjak metara sjevernije od crkve, u Vučetincu. Počeo je studirati teologiju u Zagrebu, ali je prekinuo i otišao na studij u Budimpeštu s prijateljem Ivanom Novakom, samo što je Novak upisao pravo, a moj djed veterinu. Kad je svojima rekao što će to učiti majka ga pitala „pa kaj buš sinek živinar?”. U to vrijeme ovdje ljudi nisu ni znali što je to veterinar, živinu su liječili seljaci koji su navodno nešto znali o tome kako, a zapravo bili nadriveterinari. Moram priznati da ne znam je li u to vrijeme mađarske uprave netko u Međimurju vršio službu veterinara. Zanimljivo je i to što se na studij otputio znajući tek riječ ili dvije mađarskog - prve dvije godine, odnosno četiri semestra, studirao je na latinskom. Imam i njegovu diplomu, i ona je na latinskom. Pečat i datum su nažalost izblijedjeli, pa se ne vidi kad je diplomirao, a ja se ne sjećam točno iz pričanja moje majke Adele Imbrišak - mnoge pojedinosti su pale u zaborav. Sad kad je već puno prekasno, jer je puno godina i otkako je majka preminula.

No, znam da je djed isprva službovao u Kiskunhalasu, u Mađarskoj, i majka je tamo rođena. Ovamo je došao već imućan, u Mađarskoj je stočarstvo bilo vrlo razvijeno i seljaci su veterinara dobro plaćali pa je djed dobro zarađivao već u vrijeme kad je radio kao praktikant. Iako mi ni sve pojedinosti oko njegovog povratka iz Mađarske nisu poznate mislim da je jasno da je dr. Novak u imenovanju veterinara za Međimurje morao imati na umu bliskog prijatelja iz studentskih dana, koji je već imao iskustva. Nije u tome nevažna okolnost da je Veterinarski fakultet u Zagrebu osnovan tek kasnije iste godine. Službu veterinara u Međimurju djed je obavljao do prerane smrti, iznenada je preminuo 1937. godine u dobi od 50 godina. Pokopan je na župnom groblju, nedaleko rodne kuće. Bio je jedini Međimurec koji je ispraćen uz visoke državne počasti, po mojim saznanjima, kovčeg mu je do groba bio prevezen na lafetu, iako nije bio vojnik.