Idila uz Tonijeve konje i ljeti i zimi

Debeli minusi i snježni nanosi kojima je zima još nedavno pokazala zube nimalo nisu omeli svakodnevicu na ranču Konjičkog kluba Međimurje kod južne obilaznice u Čakovcu. Konji Mirna, Blek, Rafo, Lahor, Aris, Grom, Maki, Roki i Bruno, odjeveni u debelo zimsko krzno, u snijegu i zimskim uvjetima istinski su uživali, trčali, igrali se, valjali se u snijegu. 

Konji su među rijetkim životinjama koje mogu preživjeti ekstremno niske temperature, pojašnjava Toni Habjan, predsjednik kluba na kojem se jaše tijekom cijele godine. Odrastao je u obitelji s dva kovača – kuća do kuće, djed i ujak živjeli su s konjima, i kad god bi kod kuće nešto zgriješio, Toni je trčao sakriti se u djedovu staju. 

U njegov su se život ove plemenite životinje vratile prije petnaestak godina, kad je nabavio prva dva grla. - Imao sam užasnih problema s leđima, tri iščašena diska. Na preporuku jednog kiropraktičara vratio sam se jahanju i kad sam nakon nekoliko godina ponovo radio pretrage – svi su se vratili na svoje mjesto, pojašnjava Habjan.

Osim toga, konji su ga spasili i od PTSP-a i ožiljaka koje je na psihi nosio iz dana provedenih na bojištu tijekom Domovinskog rata. U Konjičkom klubu Međimurje Toni vodi školu jahanja i terapijsko, terensko i sportsko jahanje, a članove kluba često se može vidjeti i u jahačkoj koloni u okolici Čakovca, pa i šire. - Jašemo obično 3-4 sata, prijeđemo oko 30 kilometara, a zna nam se zalomiti i više, nekad i do 70. U klubu je puno mladih članova koji ovdje uče sve od pripreme konja do samog jahanja. Ipak, u Međimurju nam nedostaje kritične mase jahača, zaključuje.