Svijet oko nas 20.06.2017. 21:59. Zadnja izmjena: 20.06.2017. 22:06.

Košaraši iz Donjeg Vidovca

Ivan Kopasić, Dušan Lukša i Dušan Pletikapa: Negda je ne bilo hiže de se ne pljelo

U Donjem Vidovcu nekada nije bilo obitelji u kojoj se barem jedan od članova nije bavio košaraštvom, svjedoče nam naši sugovornici. Nažalost,u današnjim vremenima i taj tradicionalni zanat od kojeg je nekada praktički živjelo cijelo donje Međimurje, zamire. Posjetili smo dvojicu od nekoliko ljudi u Donjem Vidovcu koji se još uvijek bave pletenjem korpi i drugih predmeta od vrbove šibe te s njima zavirili u prošlost. Ivan Kopasić počeo je plesti s 13 godina. Time su se naravno bavili i njegovi roditelji, a iako danas njegovoj obitelji košaraštvo nije primarni izvor prihoda, kod Kopasićevih se i dandanas plete. - Ova kuća, znala je govoriti moja majka izgrađena je od korpi. Nekada se taj posao jako dobro plaćao pa su se praktički svi njime bavili. U vrijeme dok je iz Međimurja trbuhom za kruhom odlazilo mnogo ljudi, ovdje u Donjem Vidovcu i obližnjoj Kotoribi, otišao je rijetko tko. Znam neke koji su bili otišli u Austriju, ali se brzo vratili s komentarom – te peneze i doma zaslužimo. Danas je nažalost drukčije, priča nam Ivan Kopasić koji plete cijeli život.

Završio je srednju ekonomsku školu, a zatim se kao košarač zaposlio u pogonu tvrtke Međimurjeplet u Donjem Vidovcu. Početkom devedesetih otvorio je samostalni privatni obrt. - Taj posao nikad mi nije bio težak. Samo što se nekad plelo u prostorijama s 20 ljudi pa nije bilo dosadno, a kad je riječ o zaradi često govorim da se za jednu košaru nekad mogla kupiti litra i voda i štruca salame, a danas jedva jedan sendvič. Zato sam se s obitelji, suprugom Darinkom, kćeri Snježanom i sinom Ivicom prebacio na voćarstvo. Uzgajamo 26.000 sadnica jabuka. Ipak, imamo još tri plantaže vrbove šibe. S vrbom nema mnogo brige. Svake jeseni ili u proljeće se do kraja oreže i sama potira nove grane. Dovoljno je prskanje dva do tri puta u sezoni protiv kukaca. Berba je još uvijek ručna, iako se u nekim drugim državama koriste i posebni kombajni. Nekad se šiba gulila ručno, danas se namoči u vodikov peroksid pa kora ubrzo sama otpadne. Pletemo zimi, osim samih košara i omotače za boce. Proizvedeno plasiramo na jadransku obalu gdje ih kupuju turisti, ističe gospodin Kopasić – vrsni majstor kojem za izradu jedne klasične košare treba manje od sat i pol vremena.

DOBRI ŽIVCI

Našem drugom sugovorniku Dušanu Lukši, otprilike isto toliko. - Nisam najmlađi, plete i moj brat Dražen koji je dvije godine mlađi, uz smijeh odgovara na naše pitanje 44-godišnji Dušan koji je međutim profesionalni košarač, zaposlen u pogonu Međimurjepleta u svom rodnom Donjem Vidovcu. - Počeo sam već sa šest godina. Iskreno, skrivao sam to pred vršnjacima, bilo me sram. Oni su se igrali, a ja s roditeljima pleo. Formalno sam po struci strojarski tehničar. Nakon srednje škole upisao sam studij strojarstva, no počeo je Domovinski rat pa sam se prijavio kao dobrovoljac. Roditelji nisu niti znali, ali ja sam sam sebi rekao – nebre to projti bez mene, kaže osebujni Lukša koji je postao zapovjednikom tenka u 7. gardijskoj brigadi, varaždinskim Pumama. Prošao je brojna bojišta, no nema status hrvatskog branitelja jer ga, napominje, iz osobnih razloga, ne želi. No, to je neka druga priča. Dušan radije govori o košaraštvu.

- Poslije rata radio sam kao obućar u goričanskom Meisu i još nekim tvrtkama. Sad sam ovdje. Za dobrog košarača treba imati dobre živce, odnosno strpljenje. Poslije pletenja bole ruke, ali priviknut sam. Šteta je kaj naša država ne potiče košaraštvo kojeg skoro više ni nema. Vani postoji i službena struka – košarač. U jednom njemačkom gradu sreo sam nekoliko profesionalnih pletača. Mjesečna plaća im je četiri tisuće eura. Taj zanat tamo je i turistička atrakcija, naglašava Dušan.

DRŽAVA NE POZNAJE OVAJ ZANAT

Njegov imenjak i šef Dušan Pletikapa godinama se bavi košaračkim tržištem. I on nam potvrđuje da je taj posao, zbog dobne strukture pletača, ali i sve manje dostupne sirovine, danas nažalost sveden na niske grane.

- Nekako preživljavamo. Izrađujemo košare za stol, odnosno kruh i peciva, za rublje, za kućne ljubimce i plasiramo ih u Austriju i Italiju. Država ne daje apsolutno nikakav poticaj za tu vrstu proizvodnje, a kad bi mi morali platiti pletača po satnici koliko ona tržišno vrijedi krajnji bi proizvod bio jako skup. Zato imamo kooperante kojima je to dodatna zarada pa se dobije kakva takva računica, i za njih i za nas, pojašnjava Pletikapa.