Josip Hren i Matija Ladić iz Pribislavca svjedoče o velikoj ljubavi i entuzijazmu

Matija Ladić iz Pribislavca i danas se sjeća prvog kontakta s ljubimicom - kobilom Suzy. Njegov je djed Josip Hren 1997. godine iz Palovca kući doveo šestomjesečnu kobilu, a Matija se dobro sjeća trenutka u kojem je, vozeći se po selu biciklom, ugledao djedov automobil i prikolicu s konjem. Požurio je kući i na prvi pogled, tada desetogodišnji Matija, zavolio je Suzy svim srcem. Josip Hren svojih se početaka uzgoja međimurskog konja prisjeća kroz priču kako za Suzy koju je kupio za unuka Matiju: nisu imali ni štalu, no ubrzo su se snašli i osigurali joj najosnovnije.

Uz nju, cijela je obitelj zavoljela inteligentne i posebne životinje pa je broj konja u godinama koje su dolazile rastao. Godine 2000. Suzy je na svijet donijela svoje prvo ždrijebe, Marka koji je nažalost uginuo. Prva duža relacija na koju se Matija zaputio na leđima Suzy bilo je jahanje 1999. godine od Mihovljana do Svetog Martina na Muri. Petnaestak iskusnih jahača i dvanaestogodišnji Matija sa dvogodišnjom Suzy na putu su izbjegavali prometnice, dok ih je automobilom, gdje je mogao, budno pratio djed.

Svoju mladost Matija je proveo uz djeda i Suzy sa kojom su u kočiji često obilazili Dekanovec, Čakovec, aeromitinge i svakojaka događanja. Napominju kako konje nikada nisu držali radi zarade, već iz čiste ljubavi i želje da sačuvaju autohtonu međimursku pasminu.

U želji da ih Međimurci što bolje upoznaju, često smo sudjelovali na raznim događanjima. Željeli smo da ih ljudi vide, da možda probaju jahati, prepričava Matija. Djed Josip posebno je ponosan što sa Suzy nikada nije bilo problema.

Vrlo je pametna, nikada nije napravila neku štetu u prometu, čak ni kada je uz sebe imala ždrijebe, prisjeća se Josip. Poslušna, no prgava, tako ju je opisao Matija prepričavajući kako je vodu uvijek zaobilazila u velikom luku. Mnogo je dogodovština koje su vezane upravo uz nju, no Matija se prisjetio samih početaka kada je tetak krivo zasedlao Suzy pa je - u nastojanju da preskoči Trnavu, samo skliznuo s njezinog vrata i okupao se.

Konji su specifični, traže dvadeset i četverosatnu brigu i obavljanje napornijih fizičkih poslova. Međimurski konji grla kojima je potreban rad. Sa Suzy smo i orali, a meni nije bio problem brinuti o njezi, hranjenju i čišćenju naših grla. Svake sam godine djedu pomagao u utovaru grla za izložbu na MESAP-u, kaže Matija. Dodaje kako djed dvadesetak godina nije bio na moru jer brigu o velikim i gracioznim konjima, koji često zahtjevaju i ustajanje po noći, nije mogao bilo kome prepustiti.

Nakon godina i godina predanog rada, mnogo uloženog truda i novca, Josip Hren danas je ostao samo na jednom grlu, Simpi - kojeg je Suzy oždrijebila 2003. godine. Od osam konja koji su smješteni u Žabniku, šest ih je iz uzgoja Matijinog djeda. Dan u kojem su prije desetak godina nenadano prodali Suzy dobro im je urezan u sjećanje. Oči pune suza jasno svjedoče o emociji koja ih preplavljuje.

Bilo je to iznenada. Kupac je došao po Simpu, no onda je odlučio da želi Suzy, kaže Matija.

GALOP U ZAGRLJAJ

Možda smo pogriješili, trebali su ostati uz nas. Redovito smo odlazili na vožnje i jahanje, a danas su prepušteni nešto drugačijoj sudbini. Suzy je sada kod trećeg vlasnika, a već smo je dva puta spasili iz klaonice, rekao je Josip.

Meni je i danas teško, no barem znam gdje je Suzy i često je posjećujem. Kad ih djed i ja zazovemo, oni nam se doslovno zatrče u zagrljaj. Stojimo tako glavu uz glavu i mazimo se. Ljudi nam znaju reći da će nas ugristi, no konj kojeg ste odhranili cijeli će vas život prepoznati, govori Matija.

Sam sebi zamjera što je posljednjih godina djedu manje pomaže u brizi oko Simpe. No, tu je obitelj i osmomjesečni sin Roko, pa posao u čakovečkoj bolnici u kojoj Matija radi kao viši medicinski tehničar. Mali Matijin sin nedavno je upoznao štalu i Simpu, no, još je premalen za kontakt pa ga je samo znatiželjno promatrao. Trenutni životni ritam Matiji ne dozvoljava da se posveti bavljenju konjima, no siguran je da je samo pitanje vremena kada će se u to upustiti.

Ne može i ne želi samo tako stati i pustiti da se uništi ono što imaju i da međimurski konji padnu u zaborav. Ljuti ga što Županija ne prepoznaje važnost očuvanja autohtone pasmine, što konji u Žabniku nemaju uvjete života kakve bi mogli imati i što se ne radi na promociji ovih životinja. Istovremeno se pita zašto se u medijima ne spominje šezdeset međimurskih konja i niti jedan drugi uzgajivač osim njegovog djeda.

S jedne strane to nam je na čast i ponos, no, s druge to je dokaz da ne radimo dovoljno na njihovoj promociji, poručuje Matija koji neće odustati od borbe da se spasi ugrožena pasmina.